Između majke i mene: Kad krv nije voda
“Zašto uvijek nju biraš, mama? Zar ti ja nisam dovoljno važna?” – moj glas je drhtao dok sam stajala u kuhinji, gledajući mamu kako sprema još jedan paket hrane za tetku Anicu. Bila je subota navečer, miris sarme širio se stanom, ali meni je u grlu stajala knedla. Mama me pogledala preko ramena, oči su joj bile umorne, ali odlučne. “Ana, ona nema nikoga osim mene. Ti si mlada, snaći ćeš se.”
Sjećam se da sam tada prvi put osjetila pravi bijes prema njoj. Imala sam dvadeset i četiri godine, završavala sam fakultet u Zagrebu i radila studentski posao da si mogu platiti stanarinu. Tetka Anica, mamina mlađa sestra, živjela je u istom gradu, ali nikada nije radila. Uvijek je imala neki izgovor: jednom joj je bio loš muž, drugi put zdravlje, treći put “nema sreće u životu”. Mama je uvijek bila tu za nju – novac, hrana, čak i vrijeme koje bi mogla provesti sa mnom.
“Mama, ja sam tvoja kćer! Zar ne vidiš koliko me boli što me stalno stavljaš na drugo mjesto?”
Mama je uzdahnula i sjela za stol. “Ana, ti ne razumiješ… Kad smo bile male, ja sam uvijek brinula o Anici. Naša mama je rano umrla, a tata je bio hladan čovjek. Obećala sam sebi da ću je uvijek štititi.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da se natječem s duhovima prošlosti koje nikada neću moći pobijediti.
Godinama sam pokušavala biti dobra kćer. Dolazila sam kući svaki vikend iz Zagreba, pomagala oko kuće, donosila joj cvijeće za imendan. Ali svaki put kad bi Anica nazvala – a zvala je često – mama bi sve ostavljala i odlazila k njoj. Sjećam se jednog Božića kad sam joj kupila šal koji je gledala mjesecima u izlogu. Otvorila ga je, nasmiješila se i rekla: “Baš lijepo, ali znaš da Anici treba šal više nego meni…” I šal je završio kod tetke.
Moj otac je šutio o svemu. Bio je tipičan Bosanac – povučen, radio je u građevini i rijetko se miješao u ženske stvari. Jednom sam ga pitala: “Tata, zar ti ne smeta što mama stalno pomaže Anici?” Samo je slegnuo ramenima: “Pusti ženske, Ana. To ti je tako kod njih.”
Ali meni nije bilo tako. Osjećala sam se izdano svaki put kad bi mama izabrala Anicu umjesto mene. Najgore je bilo kad sam diplomirala. Pozvala sam mamu da dođe na promociju, ali ona nije mogla – Anica je imala temperaturu i trebalo joj je društvo. Stajala sam sama među kolegama dok su njihove majke pljeskale i plakale od ponosa.
Nakon promocije otišla sam ravno do Aničinog stana. Mama mi je otvorila vrata s toplim osmijehom: “Ana, kako je bilo? Jesi li dobila diplomu?” Nisam mogla izdržati – suze su mi navrle na oči.
“Mama, zar ti stvarno misliš da ćeš spasiti Anicu tako što ćeš mene izgubiti?”
Anica me pogledala s kauča, lice joj je bilo blijedo ali u očima nije bilo ni trunke zahvalnosti – samo navika da bude spašavana.
Prošlo je nekoliko godina otkako sam se odselila iz Zagreba u Sarajevo zbog posla. Rijetko sam dolazila kući. Mama bi mi slala poruke: “Jesi li dobro? Fališ mi.” Odgovarala bih kratko, bez topline koju sam nekad imala prema njoj.
Jednog dana zazvonio mi je telefon – bio je to tata.
“Ana, mama je u bolnici. Možda bi trebala doći…”
Srce mi se steglo. Spakirala sam stvari i sjela na prvi autobus za Zagreb. U bolnici me dočekao miris dezinficijensa i tišina hodnika koja para dušu. Mama je ležala blijeda, ali nasmiješena kad me ugledala.
“Došla si…” prošaptala je.
Sjedila sam kraj njezinog kreveta satima. Pričale smo o svemu – o djetinjstvu, o tome kako joj je bilo teško bez majke, o tome kako se osjećala odgovornom za Anicu cijeli život.
“Znaš, Ana,” rekla mi je tiho, “možda sam pogriješila što sam toliko brinula za Anicu… Ali nisam znala drugačije. Bojala sam se da će propasti ako ju pustim samu. A ti si uvijek bila jaka… Možda previše jaka zbog mene.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam joj držala ruku.
“Mama, samo sam htjela da me vidiš… Da vidiš mene, a ne samo Anicu.”
Nakon nekoliko dana mama se oporavila i vratile smo se kući. Od tada se nešto promijenilo među nama – počela me češće zvati samo da pita kako sam ja, a ne što treba Anici.
Ali rana koju nosim još uvijek boli. Ponekad se pitam – može li se oprostiti majci koja te godinama stavlja na drugo mjesto? Je li obiteljska lojalnost uvijek vrijedna naše sreće?
Možda vi znate odgovor bolje od mene… Je li krv stvarno gušća od vode ili ponekad moramo birati sebe?