Između Snova i Očekivanja: Priča o Leni i Elektronici
“Lena, stvarno? Opet si potrošila pare na gluposti?” glas moje majke odjeknuo je kroz stan dok sam pažljivo raspakiravala novi mobitel na kuhinjskom stolu. Ruke su mi drhtale, ne od uzbuđenja, nego od stida koji me preplavio. Pogledala sam prema njoj, nadajući se da će barem ovaj put razumjeti koliko mi znači to što sam napokon mogla sebi priuštiti nešto bolje.
“Nije glupost, mama. Godinama sam štedjela za ovo. Znaš da mi stari mobitel stalno štekao i da mi treba za posao…” pokušala sam objasniti, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Za posao? Lena, ti radiš iz kuće! Šta će ti tolika tehnologija? Nekad smo svi živjeli bez toga. Samo si lijena, sve bi da ti je na dugme!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nije ovo prvi put da me netko proziva zbog mojih izbora, ali kad to dolazi od vlastite majke, boli dvostruko. Sjećam se dana kad sam prvi put poželjela imati nešto svoje, nešto što nije bilo polovno ili pokvareno. U Bosni nije lako doći do boljeg života, pogotovo kad si žena koja živi sama i radi na daljinu.
Moj brat Emir samo je slegnuo ramenima dok je prolazio pored mene. “Ma pusti je, mama. Neka troši kad ima. Samo nek ne dolazi kasnije tražit pare kad joj nestane.”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Godinama sam radila honorarne poslove, prevodila tekstove, pisala članke za hrvatske portale, štedjela svaku marku i kunu. Dok su drugi izlazili na kave i more, ja sam sjedila za laptopom u maloj sobi s pogledom na sivilo sarajevskih zgrada. Sve zbog jednog sna: da imam svoj laptop i mobitel koji neće otkazati baš kad mi najviše treba.
Ali kad sam napokon ostvarila taj san, umjesto podrške dobila sam osudu. “Lijena si jer biraš lakši put,” govorili su mi prijatelji iz srednje škole kad bih im spomenula da naručujem hranu preko aplikacije ili koristim pametni usisavač. “Šta će ti to? Nekad smo sve radili ručno!”
Nisam imala snage objašnjavati koliko mi znači svaka ušteđena minuta. Da mogu više raditi, više zaraditi, možda si jednog dana priuštiti i vlastiti stan. Ali ovdje, u Sarajevu ili Zagrebu, ljudi još uvijek gledaju na žene koje biraju praktičnost kao na razmažene princeze.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi i gledala svjetla grada kroz prozor, stigla mi je poruka od prijateljice Ivane iz Zagreba:
“Lena, vidjela sam tvoj novi mobitel na Instagramu! Baš si ga dobro izabrala! Kako si uspjela skupiti pare?”
Osjetila sam olakšanje. Napokon netko tko razumije trud koji stoji iza svakog mog izbora.
“Ivana, štedjela sam skoro dvije godine. Radila sam vikendima, odricala se svega… Ali sad me svi doma gledaju kao da sam luda što nisam kupila nešto jeftinije ili potrošila na nešto ‘korisnije’.”
“Ma pusti ih! Kod mene doma isto – tata stalno govori da smo mi mladi razmaženi jer ne želimo prati suđe ručno. A ja radim dva posla! Ljudi ne vide koliko se trudimo.”
Nasmijala sam se kroz suze. Bilo je lakše kad znaš da nisi sama.
Ali problemi nisu stali tu. Kad je došao račun za struju, otac me pogledao ispod oka:
“Vidi ovo! Sve te tvoje sprave troše struju ko fabrika! Jel’ ti znaš koliko to košta?”
“Tata, sve je energetski učinkovito…” pokušala sam objasniti.
“Ma nemoj! Prije smo imali jedan televizor i svi smo bili sretni! Sad svako ima svoj ekran i niko više ne priča!”
Zaboljela me ta rečenica više nego što bih htjela priznati. Možda je bio u pravu – možda nas tehnologija udaljava jedne od drugih. Ali meni je bila spas: moj prozor u svijet, moj alat za rad, moj način da pobjegnem iz svakodnevne borbe.
Najteže mi je bilo kad me sestra Amra nazvala iz Mostara:
“Lena, mama mi se žali da si opet potrošila pare na gluposti. Znaš li ti koliko bi ljudi bilo sretno s onim što imaš? Zašto uvijek moraš više?”
Nisam znala što reći. Zar je pogrešno željeti bolje? Zar je pogrešno olakšati sebi život kad već možeš?
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim tim godinama odricanja, o svakom komentaru koji me pogodio ravno u srce. Sjetila sam se bake koja je uvijek govorila: “Dijete moje, život ti neće dati ništa džaba. Moraš se sama izboriti za svoje mjesto pod suncem.” Ali nitko me nije upozorio koliko će to mjesto biti usamljeno.
Sutradan sam sjela za stol s roditeljima.
“Znam da mislite da trošim na gluposti,” rekla sam tiho. “Ali ovo nije samo stvar – ovo je rezultat mog rada i truda. Ne tražim od vas ništa osim malo razumijevanja. Ako ne mogu biti ponosna na ono što sam postigla ovdje, gdje onda mogu?”
Majka me pogledala dugo i teško.
“Samo se bojim da te sve to neće usrećiti,” rekla je napokon.
Možda neće – ali barem znam da sam pokušala.
Ponekad se pitam: Je li pogrešno željeti više od onoga što nam društvo dopušta? Jesmo li stvarno lijeni ako biramo lakši put ili smo samo dovoljno hrabri da tražimo bolje za sebe?