Između Tišine i Istine: Majčina Dilema
“Vesna, molim te, nemoj ga zvati… još nisam spremna,” Ana šapće kroz suze, držeći ruke na stomaku. U sobi je polumrak, samo svjetlo s ulice baca sjene po zidu. Sjedim na rubu njenog kreveta, osjećam kako mi srce lupa u grlu. Zrak miriše na čaj od kamilice i neizgovorene riječi.
Nikada nisam mislila da ću opet gledati svoju kćer kako spava u djevojačkoj sobi, među plišanim medvjedićima i posterima iz srednje škole. Prije tri mjeseca vratila se iz Zagreba, iz stana koji je dijelila s mužem Ivanom. Rekla je samo: “Mama, trebam malo mira.” Nisam pitala ništa više. Znam kako je to kad ti duša vrišti, a glas ne izlazi.
Ali sada, kad sam saznala da je trudna, osjećam kako me svaka sekunda tišine reže dublje od bilo koje riječi. Ana je uvijek bila tiha, povučena. Ivan je bio njezina suprotnost – glasan, šarmantan, uvijek okružen prijateljima. Kad su se vjenčali, svi su govorili da su savršen par. Samo sam ja znala koliko ju je njegova energija znala iscrpiti.
“Ana, ne možeš ovako živjeti. Moraš mu reći,” šapćem joj dok joj gladim kosu. Ona samo odmahuje glavom.
“Ne razumiješ, mama. Ako mu kažem… bojim se što će biti. Bojim se da će me opet povrijediti.”
Zastajem. Znam na što misli. Sjećam se prošle zime kad je došla s modricom na ruci i rekla da je pala niz stepenice. Nisam pitala ništa tada – možda sam trebala. Možda sam tada već pogriješila.
U kuhinji tata, Dragan, sjedi za stolom i lista novine. Čujem kako uzdiše, kako mu žlica zvecka o šalicu kave. On ne zna ništa – ili se pravi da ne zna. U našoj kući uvijek je vladala tišina kad bi došle teške teme. “Ne miješaj se u tuđi brak,” govorila bi mi moja majka. Ali ovo nije tuđi brak – ovo je moja kćer.
“Vesna, pusti dijete da odluči sama,” kaže Dragan kad mu napokon ispričam istinu. “Ne možemo mi živjeti njihov život.”
Ali kako da pustim? Kako da gledam svoje dijete kako vene pred mojim očima? Kako da šutim kad znam da nosi novo biće pod srcem?
Ana danima ne izlazi iz sobe. Prijateljice joj šalju poruke, ali ona ih ne otvara. Samo sjedi i gleda kroz prozor, kao da traži odgovore negdje iza oblaka iznad Tuzle. Jednog jutra ulazim u sobu i nalazim je sklupčanu na krevetu.
“Mama, misliš li da sam loša osoba što ne želim da Ivan zna?” pita me tiho.
“Nisi loša osoba, dušo. Samo si povrijeđena i uplašena. Ali dijete zaslužuje istinu – a možda i ti zaslužuješ novi početak.”
Gleda me velikim smeđim očima punim suza. “A što ako me nitko neće voljeti s djetetom? Što ako ostanem sama?”
Sjetim se svojih mladih dana, kad sam ostala trudna s Anom i kad me moja majka tjerala da se udam za Dragana jer “tako treba biti”. Sjetim se straha, ali i ljubavi koju sam osjećala kad sam prvi put držala Anu u naručju.
“Ana, nisi sama. Imaš mene. Imaš tatu. Imaš ovo dijete koje te već sada treba više nego išta na svijetu.”
Te večeri sjedimo za stolom svi zajedno – ja, Dragan i Ana. Zrak je gust od neizgovorenih riječi.
“Ana, vrijeme je da odlučiš što želiš,” kaže Dragan tiho.
Ana gleda u stol, prsti joj drhte.
“Ne mogu se vratiti Ivanu,” šapće napokon. “Ne mogu mu reći… Bojim se da će mi uzeti dijete ili da će me natjerati da se vratim njemu zbog djeteta.”
U meni raste bijes prema Ivanu, ali i prema sebi što nisam ranije reagirala.
“Neće ti nitko uzeti dijete dok sam ja živa,” kažem odlučno.
Prolaze tjedni. Ana polako počinje izlaziti iz sobe, ponekad ode do trgovine ili prošeće do parka s tatom. Počinje pričati o budućnosti – o tome kako bi mogla završiti fakultet na daljinu, kako bi možda mogla raditi nešto od kuće kad beba dođe.
Jednog dana zazvoni telefon – Ivan zove. Srce mi stane dok gledam kako Ana drhti dok gleda ekran.
“Javi mu se,” kažem tiho.
Ona klima glavom i odlazi u sobu. Čujem samo prigušene glasove kroz vrata – njegov ljutiti ton, njezin tihi odgovor.
Kad izlazi iz sobe, lice joj je crveno od plača.
“Rekla sam mu,” kaže slomljenim glasom.
Prilazim joj i grlim je najjače što mogu.
“Što god odlučio, ti nisi sama,” šapćem joj.
Te noći ne spavam. Gledam kroz prozor u tamu i pitam se jesam li ispravno postupila. Jesam li trebala više štititi Anu ili ju gurnuti prema istini ranije? Koliko jedna majka može nositi na svojim leđima prije nego što pukne?
Dragi moji, što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje šutjeti i štititi dijete ili ga potaknuti na istinu bez obzira na posljedice? Koliko daleko ide majčina ljubav?