Između tišine i istine: Moje lice nakon dijagnoze
“Ne govori još ništa, mama. Molim te, nemoj još ništa govoriti tati.” Glas moje sestre Ivane bio je tih, ali odlučan, dok smo sjedile u sterilnoj čekaonici KBC-a Rebro. U rukama sam stiskala papir s dijagnozom, a svaka riječ na njemu bila je kao udarac u stomak. Karcinom dojke. Nisam znala ni kako disati, a kamoli kako reći ocu, čovjeku koji je uvijek bio stijena naše obitelji, da mu kćerka ima rak.
“Ivana, ne mogu ovo sama nositi. Tata ima pravo znati,” prošaptala sam, ali ona je odmahivala glavom.
“Znaš kakav je. Samo će se zatvoriti u sebe. Mama, molim te. Daj mi još malo vremena.”
Taj trenutak šutnje između nas bio je teži od same dijagnoze. U našoj kući u Dubravi uvijek se više šutjelo nego govorilo o stvarima koje bole. Kad je baka umrla, nitko nije plakao pred drugima. Kad je tata ostao bez posla, svi smo se pravili da je sve u redu. Sada sam ja bila ta koja je trebala razbiti tišinu.
Navečer sam ležala budna, gledala u plafon i slušala kako tata škripi vratima od garaže. Zamišljala sam kako će reagirati kad sazna. Hoće li me gledati kao bolesnika? Hoće li me kriviti što nisam ranije išla na pregled? Ili će samo šutjeti, kao uvijek?
“Majo, jesi li budna?” Ivana je provirila kroz vrata.
“Ne mogu spavati.”
Sjela je kraj mene i uhvatila me za ruku. “Znaš da ćemo ovo proći zajedno?”
Nisam joj odgovorila. Nisam bila sigurna vjerujem li u to.
Sljedećih dana sve se odvijalo kao kroz maglu. Pregledi, biopsije, razgovori s liječnicima. Mama je kuhala juhu i pokušavala se ponašati kao da je sve normalno. Tata je šutio još više nego inače. Jedino što sam osjećala bila je težina neizgovorenih riječi.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu i gledala tramvaje kako prolaze ispod našeg stana, došla je susjeda Senada.
“Majo, jesi dobro? Nisi mi već danima došla na kavu.”
Pogledala sam je i prvi put izgovorila naglas: “Imam rak.”
Senada je samo sjela kraj mene i zagrlila me. Nije ništa rekla. Njezina tišina bila je drugačija – nije skrivala, nego prihvaćala.
Te večeri odlučila sam reći tati.
Sjedili smo za stolom, večera je bila gotova, a on je listao novine.
“Tata… moram ti nešto reći.”
Podignuo je pogled, ali nije ništa rekao.
“Imam rak dojke.”
Dugo me gledao, a onda samo spustio glavu i nastavio listati novine. Ivana je počela plakati.
“Tata! Reci nešto!”
On je ustao i otišao u garažu.
Te noći nisam plakala. Osjećala sam samo prazninu.
Sljedećih tjedana tata nije rekao ni riječ o mojoj bolesti. Mama mi je donosila čajeve i vitamine, Ivana me vodila na kemoterapije. Ja sam se osjećala kao duh u vlastitoj kući.
Jednog dana, dok sam čekala na red za zračenje, upoznala sam Lejlu iz Sarajeva. Imala je isti tumor kao ja.
“Kod nas ti svi sve znaju, ali niko ništa ne govori,” rekla mi je kroz smijeh. “Moj muž misli da ću ozdraviti ako jedem više juhe od kostiju.”
Smijale smo se zajedno prvi put nakon dugo vremena.
Lejla mi je pokazala kako se može pričati o bolesti bez srama i straha. Počela sam pisati dnevnik – sve ono što nisam mogla reći roditeljima ili sestri izlijevala sam na papir.
Jedne večeri pronašla sam tatu kako sjedi u mraku garaže.
“Tata?”
Nije odgovorio.
“Znaš… bojim se. Ne bolesti, nego da ću nestati prije nego što me stvarno upoznaš.”
Dugo smo šutjeli.
“Majo… ja ne znam kako se nositi s ovim,” rekao je tiho. “Kad si bila mala i pala s bicikla, znao sam što treba napraviti. Sad… nemam pojma kako ti pomoći.”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlili smo se.
Kemoterapija mi je uzela kosu, ali vratila glas. Počela sam govoriti što osjećam – mami kad me guši njezina briga, Ivani kad me ljuti njezina kontrola, tati kad ga boli moja bol.
Neki dan sam na tržnici srela staru profesoricu iz gimnazije.
“Majo, čula sam… Drži se!”
“Držim se,” odgovorila sam i prvi put povjerovala u to.
Nisam izliječena – ni tijelo ni duša – ali više ne biram tišinu.
Ponekad se pitam: Zašto nam je lakše šutjeti nego reći istinu? Koliko nas još živi između tišine i istine?