Između zidova mog života: Priča o prodaji obiteljskog doma
“Mama, hajde da prodamo ovu kuću. Znaš da mi treba novac za stan u Zagrebu, a ti ionako više ne možeš sama održavati sve ovo.” Glas moje kćerke Lejle odjekuje kroz dnevni boravak, udara o zidove kao da ih želi srušiti. U ruci drži šalicu kave, ali joj ruke drhte. Ja sjedim na staroj fotelji, gledam kroz prozor na dvorište gdje su nekad Lejla i njen brat Amar trčali za loptom.
“Lejla, ovo je naš dom. Ovdje si odrasla, ovdje je tvoj otac umro… Kako možeš tako lako reći da sve to prodamo?” Moj glas je tih, ali osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Lejla uzdahne, pogleda me onim pogledom koji sam mrzila još otkad je bila tinejdžerica – pogledom u kojem ima previše razuma, a premalo osjećaja. “Mama, ne možemo živjeti u prošlosti. Ja imam svoj život. Ti si sama ovdje, stalno se žališ na bolove u leđima, na hladnoću zimi… Zar nije bolje da svi krenemo dalje?”
U tom trenutku Amar ulazi u sobu. “O čemu vi to?” pita, ali već zna odgovor. Sjedne na rub stola, pogleda me pa Lejlu. “Ne možemo samo tako prodati kuću. Tata bi se prevrnuo u grobu.”
Lejla odmahne rukom. “Tata nije ovdje. Mi jesmo. I meni treba pomoć. Ako mama proda kuću, možeš i ti dobiti svoj dio.”
Osjećam kako mi suze naviru na oči. Sjetim se dana kad smo se uselili ovdje, 1984., kad je Sarajevo bilo puno života i nade. Sjetim se kako sam s mužem Farukom sadila ruže ispod prozora, kako smo svake zime grijali kuću drvetom i smijali se kad bi dim ispunio cijelu kuhinju. Sjetim se rata, granata koje su padale po naselju, noći kad smo svi spavali u podrumu, držeći se za ruke.
“Ne mogu… Ne mogu samo tako otići odavde,” šapćem.
Lejla ustaje, nervozno hoda po sobi. “Mama, ja ne mogu više čekati! Imam 32 godine i još uvijek nemam svoj stan! Svi moji prijatelji već su riješili svoje živote! Zar ti nije stalo do mene?”
Amar joj odgovara: “Nije stvar u tome da joj nije stalo. Ali ovo je naš dom. Ne možeš tražiti od mame da sve ostavi zbog tebe.”
Lejla ga pogleda s prezirom. “Ti ionako nikad nisi bio ovdje! Otišao si u Mostar čim si mogao! Što te briga za ovu kuću?”
Amar pocrveni, ali šuti. Ja gledam njih dvoje i osjećam se kao da sam između dva svijeta – jednog koji nestaje i drugog koji me ne želi.
Te noći ne spavam. Šetam po kući, dodirujem zidove, slike na kojima smo svi zajedno – Faruk s osmijehom, djeca mala i bezbrižna. U kuhinji još miriše na njegovu kafu i duhan. Otvaram ormar i nalazim njegov stari džemper; privijam ga uz lice i plačem.
Sutradan dolazi susjeda Azra. “Čula sam da Lejla hoće da prodate kuću,” šapće dok pijemo kafu na balkonu.
“Ne znam šta da radim, Azra… Ako prodam, kao da sam izdala sve što smo gradili. Ako ne prodam, Lejla će me mrziti.”
Azra me pogleda tužno. “Djeca danas ne razumiju šta znači dom. Njima je sve novac i stanovi u Zagrebu ili Beču… Ali ti moraš misliti i na sebe. Ne možeš vječno biti sama ovdje.”
Te riječi mi odzvanjaju u glavi dok Lejla dolazi navečer s papirima od agencije za nekretnine.
“Mama, molim te… Potpiši ovo. Obećavam ti da ćeš imati svoj stan u centru Sarajeva, blizu mene kad dođem iz Zagreba.” Gleda me molećivo.
Amar stoji iza nje, šuti.
“A šta ako ja ne želim stan? Šta ako želim ostati ovdje dok god mogu hodati?” pitam ih.
Lejla sliježe ramenima: “Onda ću morati sama pronaći način da riješim svoj život. Ali nemoj onda kasnije reći da ti nisam ponudila rješenje.”
Nakon što odu, sjedim sama u mraku. Gledam kroz prozor na prazno dvorište i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li ih previše vezala za prošlost? Ili sam ih premalo naučila da cijene ono što imaju?
Dani prolaze u tišini i napetosti. Lejla me zove svaki dan, pita jesam li razmislila. Amar dolazi vikendom, donosi kruh i voće, ali ne priča puno.
Jedne večeri sjedimo svi zajedno za stolom – možda posljednji put u ovoj kući.
“Mama,” kaže Lejla tiho, “znam da ti je teško. Ali ja stvarno ne mogu drugačije. Ako mi sada ne pomogneš, nikad neću moći imati svoj život.”
Gledam je dugo, tražim trag one djevojčice koja je plakala kad bi pala s bicikla ili kad bi izgubila omiljenu lutku.
“A šta ako tvoj život znači kraj mog života kakvog poznajem? Jesi li spremna na to?”
Tišina pada kao težak snijeg na krovove Sarajeva.
Možda dom nije samo mjesto – možda je to osjećaj koji nosimo sa sobom gdje god krenuli. Ali kako pustiti ono što nas drži na životu?
Pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li je dom vrijedniji od sreće naše djece ili smo mi ti koji moramo naučiti pustiti prošlost?