Iznajmili smo kuću muževom bratu: Kako nas je obitelj skoro uništila
“Zar stvarno misliš da sam ja kriva za sve ovo?” viknula sam kroz suze dok su vrata spavaće sobe tresnula za muževim leđima. U dnevnoj sobi, na stolu, ležao je ugovor o najmu – papir koji je trebao biti simbol povjerenja, a sada je bio samo podsjetnik na sve što smo izgubili.
Sve je počelo prošlog proljeća. Imali smo dvije kuće: jednu u kojoj smo živjeli u predgrađu Sarajeva, i drugu, manju, u Mostaru koju smo naslijedili od muževe tetke. Moj muž, Dario, uvijek je bio blizak sa svojim mlađim bratom Ivanom. Ivan je bio tipičan sanjar – stalno bez stalnog posla, ali uvijek s velikim planovima. Kad je Ivan ostao bez stana nakon što ga je djevojka izbacila, Dario je predložio da mu iznajmimo našu kuću u Mostaru. “Bit će mu lakše, a i nama će biti sigurnije nego da iznajmljujemo nepoznatima,” rekao je.
Isprva sam bila skeptična. “Dario, znaš kakav je Ivan. Nije baš odgovoran…”
“Ma pusti, obitelj smo. Neće valjda brat brat bratu napraviti problem,” odgovorio je s osmijehom.
Dogovorili smo se za simboličnu najamninu, tek toliko da pokrije režije i sitne popravke. Ivan se uselio u svibnju. Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. Slali smo mu poruke, pitali treba li što, a on bi odgovarao kratko: “Sve super, hvala!”
Ali onda su počeli problemi. Prvo su stigli računi za vodu i struju – dvostruko veći nego ikad prije. “Možda ima kvar?” pitao je Dario.
“Ili možda Ivan ne gasi svjetla ni kad ide spavati,” rekla sam kroz zube.
Nakon toga, susjeda iz Mostara, teta Ljiljana, javila nam se porukom: “Vaš brat često pravi zabave. Buka do kasno u noć… Samo da znate.”
Dario nije htio vjerovati. “Ma Ljiljana uvijek pretjeruje.”
Ali kad smo otišli nenajavljeno u Mostar sredinom ljeta, zatekli smo dvorište puno opušaka, pivskih boca i razbijenih čaša. Unutra – nered kakav nisam vidjela ni na studentskim tulumima. Ivan nas je dočekao s osmijehom: “Ma sve ću ja srediti, ne brinite!”
“Ivan, ovo nije dogovoreno! Ovo je naša kuća!” viknuo je Dario.
Ivan je samo slegnuo ramenima: “Ma opustite se malo. Nije kraj svijeta.”
Nakon tog posjeta, stvari su krenule nizbrdo. Ivan nije plaćao račune na vrijeme. Počeo je kasniti s najamninom. Kad bih ga nazvala, uvijek bi imao izgovor: “Znaš kako je, posao mi kasni s isplatom… Samo još ovaj mjesec…”
Dario se lomio između mene i brata. Njegova majka, gospođa Marija, počela mi je slati pasivno-agresivne poruke: “Znam da ti nije lako kad imaš dvije kuće pa moraš naplaćivati rodbini… Ali znaš, obitelj je obitelj.” Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i gledali račune koje Ivan nije platio već tri mjeseca, Dario je šutio. “Moramo nešto poduzeti,” rekla sam tiho.
“Šta predlažeš? Da izbacimo mog brata na ulicu? Da budemo ti ljudi?”
“Ne želim biti ni ti ljudi ni budala! Ovo nije pošteno prema nama!”
Svađa se rasplamsala. Dario me optužio da sam bezosjećajna, ja njega da nema kičmu pred obitelji. Noćima nismo spavali.
Vrhunac je bio kad nas je Ivan nazvao i rekao: “E, slušajte… Trebam još malo vremena za najamninu. I… možda bi bilo dobro da mi oprostite barem jedan mjesec? Znaš kako je danas teško…”
Tada sam pukla.
“Ivane, dosta! Ovo nije više šala! Ako ne platiš do kraja mjeseca – moraš van!”
Nastala je tišina s druge strane linije. “Stvarno si postala hladna, znaš? Nisam to očekivao od tebe.”
Dario me gledao kao da sam ga izdala.
Nakon toga, Ivan se iselio – ali ostavio nam je kuću u još gorem stanju nego prije. Zidovi su bili puni fleka od vina i piva, vrata ormara polomljena, a dvorište zaraslo u korov. Trebali smo tjedne i tisuće kuna da sve vratimo u red.
Ali najgore nije bila šteta na kući – najgore su bile riječi koje su uslijedile iz obitelji.
Majka mi više ne dolazi na kavu. Svi obiteljski ručkovi su napeti kao nikad prije. Dario i Ivan ne razgovaraju već mjesecima.
Ponekad sjedim sama u toj kući u Mostaru i gledam kroz prozor na prazno dvorište. Pitam se gdje smo pogriješili – jesmo li trebali biti popustljiviji ili stroži? Je li moguće sačuvati obitelj kad novac i imovina uđu među vas?
Možda sam stvarno postala hladna… Ali tko bi drugi čuvao našu budućnost ako ne mi sami?
Što vi mislite – vrijedi li ikada riskirati mir zbog obitelji? Je li moguće spojiti posao i obiteljske odnose bez da netko na kraju bude povrijeđen?