Jedan pogrešan korak ili ispravno srce?

“Mama, kako si mogla? Kako si mogla njoj pomoći, a ne meni?” Ivanov glas je drhtao od bijesa, ali i od povrijeđenosti. Stajala sam nasred hodnika, još uvijek u pidžami, dok su mi ruke drhtale oko šalice hladne kave. Nije mi dao ni da objasnim. Samo je zalupio vrata za sobom i otišao. Od tog dana prošlo je šest mjeseci, a ja još uvijek svaku večer gledam u njegovu praznu sobu i pitam se gdje sam pogriješila.

Sve je počelo jedne kišne subote u studenom. Zvono na vratima zazvonilo je kasno, oko ponoći. Otvorila sam vrata i ugledala Lejlu, bivšu snahu, kako stoji s malom Emom u naručju. Oči su joj bile crvene od plača, a Ema je spavala, sklupčana uz njezino rame. “Gospođo Marija, oprostite što dolazim ovako kasno… Nemam gdje. Ivan me izbacio iz stana.”

Srce mi se steglo. Znam da su se razveli prije dva mjeseca, ali nisam znala da su stvari otišle ovako daleko. “Uđi, dijete, brzo! Hladno je vani.” Nisam ni razmišljala. Samo sam ih pustila unutra, napravila čaj i smjestila ih u gostinsku sobu. Lejla je cijelu noć plakala tiho, misleći da je ne čujem.

Ujutro sam nazvala Ivana. “Sine, Lejla i Ema su kod mene. Ne mogu ih pustiti na ulicu. Moramo razgovarati.” S druge strane tišina, pa onda hladan glas: “Nemaš pravo miješati se. To je moj život. Ako biraš nju, zaboravi mene.”

Nisam birala nikoga. Samo nisam mogla gledati dijete na ulici. Lejla nije imala roditelje; majka joj je umrla dok je bila mala, otac se odselio u Njemačku i nikad joj nije oprostio što se udala za Hrvata. Nije imala ni prijatelja ovdje; svi su bili Ivanovi poznanici koji su joj okrenuli leđa nakon razvoda.

Tih dana kuća mi je bila puna tihe tuge. Ema bi se igrala s mojim starim lutkama iz djetinjstva, a Lejla bi sjedila za stolom i gledala kroz prozor, kao da traži izlaz iz vlastitog života. Ja sam kuhala, čistila i pokušavala pronaći riječi koje bi svima olakšale bol. Ali riječi nisu dolazile.

Ivan nije zvao. Nije dolazio. Čula sam od susjede Mirele da priča po selu kako sam ga izdala, kako sam “prešla na stranu njegove bivše”. Ljudi su me počeli gledati ispod oka u trgovini, šaptali su kad bih prošla pokraj njih na pijaci. “Eto ti, Marija, kad si uvijek bila dobra sa snahom… Sad vidiš kako ti se vratilo!” govorila mi je susjeda Ljubica.

Jedne večeri Lejla mi je prišla dok sam slagala rublje. “Gospođo Marija, ne želim vam praviti probleme. Ako treba, otići ću…” Pogledala sam je i vidjela djevojku koja je izgubila sve – muža, dom, sigurnost. “Ne ideš nigdje dok ne staneš na noge. I dok Ema ne bude sigurna.”

Ali svaki dan bez Ivana bio je kao rana koja ne zacjeljuje. Sjećam se kad sam ga prvi put držala u naručju – bio je tako malen i bespomoćan. Obećala sam sebi da ću ga uvijek štititi. A sada… sada me smatra izdajicom.

Jednog popodneva došao je moj brat Stjepan iz Mostara. Sjeo je za stol i rekao: “Marija, moraš birati stranu. Ne možeš biti majka svima.” Pogledala sam ga kroz suze: “A što ako ne želim birati? Što ako samo želim biti čovjek?”

Lejla je našla posao u pekari nakon mjesec dana kod mene. Ema je krenula u vrtić i svako jutro me grlila prije nego što bi otišla s mamom. Počela sam osjećati da barem njima mogu biti oslonac kad već svom sinu više nisam majka.

Na Badnjak sam ostavila Ivanu poklon pred vratima – šal koji sam mu plela cijelu jesen i pismo u kojem sam napisala: “Uvijek ću te voljeti, sine. Oprosti ako sam pogriješila.” Poklon je nestao s praga, ali odgovora nije bilo.

Prolazili su mjeseci. Lejla se preselila u mali stan blizu škole gdje je radila kao čistačica. Ponekad bi navratila s Emom na kolače ili kavu. Ivan se nije javljao ni meni ni ocu – samo bi povremeno poslao poruku bratu: “Neka mama zna da mi ne treba više ništa od nje.” Moj muž Ante šutio je o svemu; povukao se u svoj vrt i radio do mraka.

Jedne večeri sanjala sam Ivana kao dječaka – trči prema meni raširenih ruku, a ja ga ne mogu dohvatiti koliko god pružala ruke za njim. Probudila sam se uplakana i shvatila da možda nikada više neću čuti njegov glas.

Pitam se svake noći: Jesam li trebala ostaviti Lejlu i Emu na ulici? Jesam li trebala biti majka samo svom djetetu, pa makar to značilo okrenuti leđa drugome djetetu koje nije moje po krvi? Ili možda ljubav nema granica koje postavlja krv?

Možda će mi netko od vas reći: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li majka uvijek dužna birati stranu svog djeteta – ili ponekad treba slušati svoje srce?