Jedan soba, četiri života: Bitka za mir u vlastitom domu

“Jel’ možeš, molim te, ugasiti svjetlo?” – šapće mi Ena, najstarija unuka, dok pokušava učiti za maturu na mobitelu pod tankom dekom. U isto vrijeme, Amar i Dino se svađaju oko toga čija je strana kreveta bliže prozoru. Ja sjedim na rubu starog kauča, gledam kroz prozor u mrak sarajevske noći i osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića. U trbuhu mi raste tjeskoba, ali i još jedno dijete – moja kćerka Lejla je trudna i uskoro će nas biti još više.

Nekad sam imala svoj mir. Imala sam kuhinju u kojoj sam mogla kuhati bez da me netko pita gdje su čarape ili gdje je školska torba. Imala sam balkon na kojem sam pila kavu i gledala kako sunce izlazi iznad Trebevića. Sad, kad Lejlin muž ostao bez posla, sve se promijenilo. Svi smo se stisnuli u jednu sobu u starom stanu na Grbavici. Soba je postala naš svijet – dnevni boravak, spavaća soba, učionica, igraonica i ponekad – bojno polje.

“Bako, Dino me gura!” – viče Amar i povlači dekicu sa svog brata. Dino mu vraća šamar. Ena se okreće prema meni s očima punim suza: “Kako da učim ovako? Kako da položim maturu?” Osjećam se bespomoćno. Moja Lejla sjedi u kutu, ruke joj drhte dok plete dječju kapicu. Znam da je boli što ne može djeci pružiti više, ali ni ja više ne znam što bih dala.

Ponekad mi dođe da vrisnem: “Dosta! Dosta je više ove gužve, ovog siromaštva, ovog osjećaja da smo svi zarobljeni!” Ali ne mogu. Jer kad ja padnem, tko će ih držati? Tko će im biti stijena kad sve drugo propada?

Sjećam se dana kad smo Lejla i ja sjedile na istom ovom kauču. Bila je mala, imala je samo sedam godina kad joj je otac poginuo u ratu. Obećala sam joj tada da ću uvijek biti tu za nju. Nisam znala da će to značiti dijeliti svaki komadić svog života, pa čak i zrak koji dišem.

“Mama, oprosti…” – Lejla mi šapće dok svi spavaju. “Nisam htjela ovako. Znam da ti je teško.” Gledam je i vidim djevojčicu koju sam nekad tješila zbog noćnih mora. Sad ona ima svoje noćne more – strah od budućnosti, od gladi, od toga da će joj djeca odrasti bez ikakvih uspomena osim na skučenost i svađe.

Jedne večeri, dok su djeca već spavala, Lejlin muž Samir se vratio iz kafane. Bio je pijan i ljut. “Opet nema posla! Šta ti hoćeš od mene? Da idem krasti? Da prosim?” Lejla ga je pokušala smiriti, ali on je bacio torbu na pod i opsovao cijeli svijet. Djeca su se probudila i počela plakati. Ja sam ga izgurala iz sobe i zaključala vrata. Srce mi je lupalo kao ludo.

Sutradan sam otišla do Centra za socijalni rad. “Gospođo Fikreta,” rekli su mi, “znamo vašu situaciju, ali nema mjesta u domovima za majke s djecom. Socijalna pomoć kasni…” Vratila sam se kući s praznim rukama i još praznijim srcem.

Dani su prolazili u istom ritmu: buđenje uz dječji plač, potraga za čistom odjećom, kuhanje na malom šporetu na struju, svađe oko sitnica. Ena je sve češće plakala zbog škole. Dino je počeo mokriti u krevet. Amar je postao tih i povučen.

Jednog jutra sam sjela s Lejlom dok su djeca još spavala.

“Lejla, ne možemo ovako više. Djeca pate. Ti patiš. Ja… ja više ne znam kako izdržati.” Suze su mi tekle niz lice.

Lejla me zagrlila: “Mama, možda da potražimo stan negdje dalje? Možda kod tvojih rođaka u Mostaru?”

“Ali kako ćemo platiti stanarinu? Od čega ćemo živjeti?”

Nije imala odgovor.

Te noći sam dugo razmišljala. Je li ovo još uvijek dom ili smo svi postali taoci vlastite nemoći? Gdje je nestala ona toplina koju sam nekad osjećala kad bih navečer pokrila svoju kćerku dekicom?

Sljedećih dana pokušali smo razgovarati kao obitelj. Ena je predložila da svatko ima svoj sat mira – kad može učiti ili se igrati bez ometanja. Dino i Amar su dobili zadatak da svaki dan pospreme igračke. Lejla i ja smo dogovorile da barem jednom tjedno zajedno popijemo kavu na balkonu – makar stajale jedna uz drugu u tišini.

Nije bilo lako. Svađe nisu nestale preko noći. Ali počeli smo se truditi slušati jedni druge.

Kad se rodila mala Ajla, četvrto unuče, svi smo plakali od sreće i straha istovremeno. Soba je postala još manja, ali srce mi je bilo puno ljubavi.

Ponekad se pitam: Je li moguće sačuvati obitelj kad život postane ovako skučen? Može li ljubav preživjeti među zidovima koji nas guše? Što biste vi učinili na mom mjestu?