Jednog dana sam otkrila Davorove poruke drugoj ženi: Bio je spreman sve žrtvovati zbog nje

“Ne laži mi više, Davor! Vidjela sam poruke!” viknula sam, tresući se dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Davor je sjedio za stolom, blijed, gledajući u pod. “Ivana, nije onako kako misliš…” promucao je, ali njegove riječi nisu imale težinu. Sve što sam mogla čuti bio je eho one rečenice koju sam pročitala na njegovom mobitelu: “Za tebe bih sve ostavio. Samo reci kad.”

Nikad nisam mislila da ću biti ta žena koja pretražuje mužev mobitel. Ali mjesecima sam osjećala da nešto nije u redu. Davor je kasnio s posla, mirisao na parfem koji nije moj, a vikendom je odjednom imao “poslovne sastanke”. Moja najbolja prijateljica Sanja me tješila: “Ma pusti ga, Ivana, možda stvarno ima više posla.” Ali ja sam znala. Osjećala sam to u kostima.

Te večeri, dok je Davor tuširao djecu, stigla mu je poruka. Nisam mogla odoljeti. Otključala sam mobitel i pročitala razgovor s nekom “Marinom”. Svaka riječ bila je kao nož. Pisao joj je o našoj svakodnevici, o meni, o tome kako ga guši život koji smo zajedno gradili. “S tobom bih mogao disati,” napisao joj je. Nisam znala što me više boljelo – izdaja ili činjenica da me vidi kao teret.

Kad sam ga suočila, šutio je. Djeca su se igrala u sobi, a mi smo stajali jedno nasuprot drugome kao stranci. “Ivana, nisam htio da saznaš ovako…” rekao je tiho. “Koliko dugo?” pitala sam, glas mi je bio promukao od suza koje su prijetile da će poteći. “Par mjeseci…”

U tom trenutku sve slike našeg braka prošle su mi pred očima: naše vjenčanje u crkvi u Travniku, prvi stan u Sarajevu, rođenje naše kćeri Lare i sina Mateja. Sve što smo prošli – ratne godine, selidbe, borba za posao – činilo se uzaludnim.

“Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna?” pitala sam kroz suze. Davor je šutio, a onda slegnuo ramenima: “Ne znam… Osjećao sam se izgubljeno. Marina me razumije…”

Te noći nisam spavala. Gledala sam djecu kako mirno dišu i pitala se što će biti s njima ako odem. Mama me zvala sutradan: “Ivana, dođi kući na selo, odmori malo glavu.” Ali kako da pobjegnem kad mi je srce ostalo ovdje?

Davor je pokušavao razgovarati sa mnom narednih dana. “Mogu prekinuti s njom, Ivana. Samo reci što želiš.” Ali nisam znala što želim. Sanja me nagovarala da ga izbacim: “Ne smiješ mu to oprostiti! Ako jednom prevari, opet će!” Ali onda bih vidjela Laru kako ga grli i Mateja koji ga zove da mu popravi bicikl i srce bi mi se slomilo.

Jedne večeri sjeli smo za stol nakon što su djeca zaspala. “Ivana, znam da sam pogriješio. Ali volim tebe i djecu. Ne želim izgubiti obitelj.” Pogledala sam ga i prvi put vidjela strah u njegovim očima.

“A što ako ti oprostim? Hoćeš li opet tražiti sreću negdje drugo kad ti postane teško?” upitala sam ga tiho.

Davor je šutio dugo, a onda rekao: “Ne mogu ti obećati savršenstvo. Ali mogu obećati da ću se truditi biti bolji muž i otac.” Nisam znala vjerovati li mu više.

Prošli su tjedni u tišini i napetosti. Odlazila sam kod psihologinje u Dom zdravlja na Knežiji. Pitala me: “Ivana, što vi želite? Ne što društvo očekuje, ne što vaša mama ili prijateljice žele – nego vi?” Nisam znala odgovoriti.

Jednog dana Lara me pitala: “Mama, zašto si tužna? Tata te naljutio?” Zagrlila sam je i zaplakala prvi put pred njom. “Mama je samo umorna, ljubavi.” Znala sam da lažem i sebi i njoj.

Davor je prestao viđati Marinu – barem tako kaže. Trudi se oko kuće, vodi djecu na treninge, kuha nedjeljom ručak. Ali povjerenje je otišlo kao voda niz Miljacku nakon kiše.

Sanja mi šalje poruke: “Ili ga ostavi ili oprosti – ali nemoj živjeti između.” Mama kaže: “Brak je žrtva, dijete moje.” Psihologinja pita: “Što bi Ivana napravila da nema djece?”

Ponekad poželim otići negdje gdje me nitko ne zna – možda kod tetke u Mostar ili na more kod prijateljice Ane u Splitu – samo da udahnem bez težine na prsima.

Ali onda vidim svoju djecu kako se smiju i shvatim da ne mogu samo tako nestati iz njihovih života.

Danas sjedim sama u dnevnoj sobi dok Davor uspavljuje djecu i pitam se: Jesam li ja kriva što nije bio sretan? Je li ljubav dovoljna kad nestane povjerenja? Ili smo svi mi samo ljudi koji griješe i traže oprost?

Možda vi imate odgovor na to pitanje jer ja ga još uvijek tražim.