Kad djed izabere susjedu umjesto obitelji: Priča o raskolu i boli

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, djedo!” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale od bijesa i tuge. Stajala sam pred vratima njegove nove kuće, one koju je dijelio sa susjedom Nadom, ženom koju smo svi znali iz kvarta, ali nikada nismo smatrali bliskom. Djed Franjo, koji je do jučer bio stup naše obitelji, sada je stajao ispred mene s hladnim pogledom, kao da sam mu potpuni stranac.

“Ivana, dosta. Ovo je moj život. Vi ste odrasli, imate svoje obitelji. Pustite me da budem sretan,” rekao je tiho, ali odlučno. Njegove riječi su me zaboljele više nego bilo što što sam ikada čula.

Sve je počelo prije godinu dana, kad je baka Marija umrla nakon duge borbe s rakom. Svi smo bili slomljeni, ali najviše djed. Bio je izgubljen, tih, kao sjena čovjeka kojeg smo znali. Mama i tata su ga svaki dan zvali, donosili mu ručak, pokušavali ga izvući iz kuće. Ja sam mu slala poruke, nudila mu društvo unuka i praunuka. Ali on se povukao u sebe.

Nakon nekoliko mjeseci počeli smo primjećivati promjene. Djed je sve manje odgovarao na pozive, a kad bi se i javio, bio je kratak i hladan. Mama je jednom rekla: “Ne prepoznajem ga više. Kao da ga je netko zamijenio.” Nitko nije slutio što se zapravo događa.

Jednog dana susjeda Nada došla je do nas s kolačima. “Franjo mi pomaže oko vrta, znate kako je vrijedan,” rekla je s osmijehom koji mi se tada činio iskrenim. Nismo ništa sumnjali. Ali ubrzo su počele kružiti priče po kvartu – viđali su ih zajedno u šetnji, na kavi u obližnjem kafiću. Tata je bio bijesan: “Pa zar nije mogao barem godinu dana pričekati? Marija se još nije ni ohladila!”

Vrhunac je bio kad nam je djed poslao poruku: “Oženio sam Nadu. Molim vas da poštujete moju odluku i ne dolazite bez najave.” Svi smo ostali u šoku. Mama je plakala danima, tata nije htio ni čuti za djeda. Ja sam pokušala razgovarati s njim, ali svaki put bi me odbio.

“Ivana, ti si pametna djevojka. Znaš da život ide dalje,” rekao mi je jednom prilikom kad sam ga ipak uspjela nagovoriti na kavu. “Ali djedo, zar ti nije stalo do nas? Zar ti nije stalo do bake?” pitala sam ga kroz suze.

“Marija će uvijek biti dio mene. Ali ja ne mogu biti sam. Nada me razumije, daje mi mir. Vi ste svi zauzeti svojim životima,” odgovorio je mirno.

Nakon toga više nije odgovarao na moje poruke. Nije dolazio na rođendane praunuka, nije se javljao za Božić ni Uskrs. Kao da smo svi nestali iz njegovog života.

Najgore od svega bilo mi je gledati mamu kako pati. “On mi više nije otac,” rekla bi svaki put kad bi netko spomenuo djeda. Tata ga je potpuno prekrižio – “Neka mu bude sretno s Nadom!” – govorio bi kroz stisnute zube.

Susjedi su šaputali iza leđa: “Jadna Marija se prevrće u grobu…” ili “Nada ga je sigurno zgrabila zbog penzije.” Nitko nije znao pravu istinu osim djeda i Nade.

Jedne večeri odlučila sam otići do njih bez najave. Nada mi je otvorila vrata s lažnim osmijehom: “Ivana, drago mi je što si došla.” Ušla sam u dnevni boravak gdje je djed sjedio i gledao televiziju.

“Djede, molim te, reci mi zašto? Zašto si nas sve odbacio?”

Dugo me gledao bez riječi. Onda je tiho rekao: “Nisam vas odbacio. Vi ste otišli prvi. Kad sam bio najusamljeniji, vi ste imali svoje živote. Nada me slušala kad nitko drugi nije.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

“Ali mi te volimo! Samo nam nisi dao priliku da ti pomognemo!”

Nada se umiješala: “Ivana, Franjo treba mir. Vi ste ga samo podsjećali na bol i gubitak.”

Te večeri otišla sam kući slomljena. Nisam znala što da mislim – jesmo li stvarno pogriješili? Jesmo li mogli više učiniti? Ili je djed jednostavno izabrao svoj put?

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek ne razgovaramo s djedom. Mama i tata ne žele ni čuti za njega. Ja povremeno pišem poruke koje ostanu nepročitane.

Pitam se često: Je li ljubav prema drugoj osobi opravdanje za prekid s vlastitom obitelji? Može li usamljenost opravdati izdaju onih koji su ti najbliži? Što biste vi napravili na mom mjestu?