Kad djed izabere susjedu umjesto obitelji: Priča o raskolu i boli

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, djede!” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog starih fotografija. Djed je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, a iza njega je stajala ona – Ružica, naša susjeda s kata iznad, žena koju sam cijeli život viđala kako zalijeva cvijeće na balkonu, ali nikad nisam mogla zamisliti kao dio naše obitelji.

Sve je počelo onog dana kad je baka umrla. Bilo je to u rano proljeće, kad su trešnje cvjetale, a zrak mirisao na svježu zemlju. Svi smo plakali, ali djed je bio najtiši. Sjedio je u kutu dnevne sobe, zureći u prazno, dok su mu ruke bile stisnute oko bakinog šala. Mislila sam da će ga tuga slomiti, ali nisam znala da će nas slomiti nešto drugo.

Prvih nekoliko tjedana nakon sprovoda, svi smo se trudili biti uz njega. Mama je kuhala njegove omiljene sarme, tata ga je vodio na pecanje, a ja sam dolazila svaku večer da mu čitam novine. Ali onda se nešto promijenilo. Počeo je izbjegavati naše pozive, vrata su mu bila zaključana kad bismo došli nenajavljeno. Prvi put sam ga vidjela s Ružicom kad sam išla baciti smeće – sjedili su na klupi ispred zgrade, smijali se nečemu što mi nije bilo smiješno.

“Ivana, nemoj biti nepristojna,” rekla mi je mama kad sam joj ispričala što sam vidjela. “Djedu treba društvo.”

Ali nije to bilo samo društvo. Ubrzo su počele kružiti glasine po zgradi. Susjeda Nada mi je šapnula na stubištu: “Tvoj djed i Ružica… svaki dan zajedno! Kažu da joj nosi ruže iz vrta.”

Nisam vjerovala dok nisam vidjela vlastitim očima. Jednog popodneva, dok sam dolazila iz škole, ugledala sam djeda kako nosi veliku košaru punu voća pred Ružičina vrata. Ona ga je dočekala u kućnom ogrtaču i poljubila ga u obraz. Srce mi je potonulo.

Nakon toga, sve se odvijalo brzo. Djed nas je prestao zvati na ručkove nedjeljom. Na Božić nam nije došao, prvi put otkad pamtim. Mama je plakala svaku večer, tata je šutio i gledao televiziju kao da ga ništa ne dotiče. Ja sam osjećala bijes i tugu istovremeno.

Jednog dana, stiglo nam je pismo – poziv na vjenčanje djeda i Ružice. “Neću ići!” viknula sam čim sam pročitala pismo. Mama me pogledala kroz suze: “Moramo poštovati njegovu odluku, Ivana. On ima pravo na sreću.” Ali kakvu sreću? Zar nije mogao biti sretan s nama?

Na dan vjenčanja, cijela zgrada je brujala od uzbuđenja. Ružica je nosila bijelu haljinu, a djed odijelo koje mu je baka kupila za njihovu 40. godišnjicu braka. Stajali su ispred matičara dok su susjedi pljeskali i bacali rižu. Mi smo gledali kroz prozor, skriveni iza zavjesa.

Nakon toga, djed nas više nije zvao. Kad bismo ga sreli na ulici, okrenuo bi glavu ili bi samo promrmljao “Dobar dan” i požurio dalje. Mama je pokušavala održati kontakt – slala mu poklone za rođendan, pozivala ga na obiteljske proslave – ali on nikad nije odgovorio.

Najgore mi je bilo kad sam vidjela Ružicu kako nosi bakin šal oko vrata. Taj šal bio je simbol svega što smo izgubili – topline doma, sigurnosti i ljubavi koju smo imali dok je baka bila živa.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do njihovog stana. Pokucala sam drhtavom rukom. Otvorila mi je Ružica.

“Ivana? Što trebaš?” pitala je hladno.

“Želim razgovarati s djedom,” rekla sam tiho.

Djed se pojavio iza nje, stariji nego ikad prije.

“Ivana… bolje da ideš kući,” rekao je umorno.

“Zašto si nas ostavio? Zar ti više ništa ne značimo?” glas mi se slomio.

Djed me pogledao s tugom u očima koju nikad prije nisam vidjela.

“Nisam vas ostavio… Samo… nisam mogao više biti sam. Ružica mi je pomogla da opet osjetim život. Znam da vas boli, ali i mene boli svaki dan što vas nema uz mene.”

Nisam znala što reći. Samo sam stajala tamo, osjećajući kako mi se svijet ruši drugi put u godinu dana.

Vratila sam se kući i dugo plakala u maminom krilu. Mama me grlila i šaptala: “Neki ljudi ne znaju kako voljeti više od jednog puta u životu… a neki moraju pokušati opet da bi preživjeli.”

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek ne razgovaramo s djedom kao prije. Povremeno ga vidim u trgovini ili na tržnici s Ružicom. Ponekad poželim potrčati prema njemu i zagrliti ga kao nekad, ali nešto me uvijek zaustavi – možda ponos, možda bol.

Pitam se često: Je li moguće oprostiti nekome tko te izabrao ostaviti? Može li obitelj preživjeti ovakvu izdaju ili smo svi samo ljudi koji traže malo sreće bez obzira na cijenu?