Kad djed izabere tuđu ruku: priča o izgubljenoj obitelji
“Ne dolazite više ovamo. Ovo je sada moj dom s Marijom. Ne želim više razgovarati o prošlosti.” Djedove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala pred vratima njegove kuće, kuće u kojoj sam odrasla, u kojoj sam učila vezati cipele i slušala bakine priče o Sarajevu iz mladosti. Sada su ta vrata bila zatvorena, a iza njih je stajala žena koju sam do jučer zvala samo ‘gospođa Marija’, susjeda koja nam je donosila kolače za Božić.
Nikad nisam mislila da će smrt moje bake Ane biti početak kraja naše obitelji. Djed Stjepan bio je stub svega – onaj koji je popravljao bicikle, vodio nas na Sljeme i uvijek imao strpljenja za moje dječje brige. Kad je baka umrla prošle zime, svi smo bili izgubljeni, ali vjerovala sam da ćemo zajedno pronaći snagu. Mama je plakala svake noći, tata je šutio više nego ikad, a ja sam pokušavala biti jaka za mlađeg brata Filipa.
Ali onda se sve promijenilo. Djed je počeo provoditi sve više vremena s Marijom. Isprva smo mislili da mu pomaže oko kuće, donosi mu juhu ili ga vodi na tržnicu. Nismo ni slutili koliko su bliski postali dok nam nije jednog dana rekao: “Oženit ću Mariju.”
“Što? Djede, pa baka nije ni godinu dana mrtva! Kako možeš?” viknula je mama kroz suze. Tata je samo sjeo za stol i gledao u prazno.
“Ana je otišla. Ja ne mogu biti sam. Marija me razumije. Vi imate svoje živote,” odgovorio je djed hladno, kao da govori o vremenskoj prognozi.
Nakon vjenčanja sve se promijenilo. Više nismo bili dobrodošli. Marija nam nije otvarala vrata kad bismo došli u posjet. Djed se nije javljao na telefon. Filip je pitao: “Zašto nas djed više ne voli?” Nisam znala što da mu kažem.
Pokušavali smo razgovarati s njim. Mama je slala poruke, tata je išao do njega nekoliko puta, ali svaki put bi naišao na zatvorena vrata ili hladan pogled kroz prozor. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jesi čula što se dogodilo kod Stjepana? Kažu da ga je Marija okrenula protiv vlastite djece…”
Osjećala sam bijes i tugu istovremeno. Kako možeš zaboraviti unuke zbog žene koju si poznavao samo kao susjedu? Je li moguće da ljubav u starosti može biti toliko snažna da izbriše cijelu prošlost?
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla sama do djeda. Kucala sam dugo dok napokon nije otvorio vrata. Izgledao je starije nego ikad.
“Ivana, rekao sam vam svima da me pustite na miru. Ovo je sada moj život.”
“Djede, zar ti ništa ne značimo? Zar ti Filip ništa ne znači? On te svaki dan spominje!”
Djed je pogledao u pod. “Ne razumiješ ti to još. Kad ostaneš sam… shvatit ćeš.”
“Ali nisi sam! Mi smo tu! Samo nas ne želiš pustiti unutra!”
Vrata su se zatvorila prije nego što sam stigla završiti rečenicu.
Nakon toga više nismo pokušavali. Mama se povukla u sebe, tata je još više radio, a Filip je prestao spominjati djeda. Prolazili bismo pored njihove kuće na putu do škole i pravili se da ne gledamo prema prozoru.
Godinu dana kasnije stigla nam je obavijest od javnog bilježnika – djed je sve ostavio Mariji. Ništa nama, ništa unucima. Mama je plakala cijelu noć.
Pitala sam se gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali više biti uz njega nakon bakine smrti? Jesmo li ga previše osuđivali zbog nove ljubavi? Ili je on jednostavno izabrao novi život bez nas?
Danas, kad prođem pored njihove kuće i vidim Mariju kako zalijeva cvijeće koje je nekad sadila baka Ana, osjećam gorčinu i prazninu. Nedostaje mi djedov osmijeh, nedostaju mi naši razgovori o životu i Sarajevu, nedostaje mi osjećaj pripadnosti toj obitelji koja više ne postoji.
Možda nikad neću shvatiti zašto nas je djed isključio iz svog života zbog druge žene. Možda ću jednog dana oprostiti, ali danas još uvijek boli.
Pitam vas – može li nova ljubav opravdati zaborav vlastite obitelji? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne na ovakav način?