Kad dom više nije dom: Ispovijest bosanske majke koja je izgubila sve zbog obitelji
“Šta ti ovdje tražiš?” glas mog muža, Senada, presjekao je tišinu stana čim sam otvorila vrata. Nije bilo zagrljaja, nije bilo suza radosnica, samo hladan pogled i stisnute usne. U rukama sam držala dvije velike torbe, pune poklona za djecu, i srce koje je kucalo kao da će iskočiti iz grudi. Godinama sam brojala dane na baušteli u Minhenu, sanjajući ovaj trenutak. Sanjala sam da ću napokon biti s njima, da ćemo opet biti obitelj.
“Senade, pa zar se tako dočekuje žena koja ti je sve dala?” pokušala sam se nasmiješiti, ali glas mi je zadrhtao. Pogledao me kao stranca. “Nisi ti više dio ovog doma, Amira. Djeca su odrasla bez tebe. Ja… ja sam morao dalje.”
U tom trenutku, iz dnevne sobe izašla je Ajla, naša kćerka. Pogledala me s nekom mješavinom srama i ljutnje. “Mama, što si očekivala? Da ćemo svi stati i plakati od sreće? Nisi bila tu kad sam imala temperaturu 39, kad sam pala na maturi, kad mi je srce slomio Emir. Bila si u Njemačkoj, slala pare, ali nisi bila ovdje.”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih htjela pokazati. “Ajla, ljubavi, sve sam to radila zbog vas. Da imate bolje nego ja. Da ne morate prati tuđe podove kao ja.”
“A šta nam vrijedi novac kad tebe nema?” dobacila je Ajla i zalupila vratima svoje sobe.
Senad je sjeo za stol, zapalio cigaretu i gledao kroz prozor. “Amira, ja sam ti rekao još prošle godine da ne dolaziš. Nisam ti lagao. Nisam više mogao čekati. Upoznao sam nekog. Sabina je dobra žena, voli djecu, tu je kad treba.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve godine odricanja, svaka noć kad sam plakala u maloj sobi u Minhenu, svaki euro koji sam slala… Sve je nestalo u jednom dahu.
“A šta je sa mnom? Sa našim brakom? Sa svim što smo prošli?”
Senad je slegnuo ramenima. “Život ide dalje. Ti si izabrala Njemačku. Ja nisam mogao više biti sam. Djeca su te trebala, a ti si bila daleko.”
Sutradan sam otišla kod svoje sestre Lejle na Grbavicu. Ona me dočekala raširenih ruku, ali i ona je imala zamjerke. “Znaš, Amira, nije lako biti žena na dva kraja svijeta. Ti si mislila da ćeš sve riješiti novcem, ali djeca pamte ko ih je uspavljivao, ko je bio na priredbi, ko je pravio palačinke nedjeljom.”
“Lejla, nisam imala izbora. Sjećaš se kako nam je bilo prije rata, kako smo jedva imali za kruh? Nisam htjela da moja djeca to proživljavaju.”
Lejla je uzdahnula. “Znam, ali možda si trebala manje raditi, više biti tu. Nije sve u parama, Amira.”
Tih dana sam lutala Sarajevom kao duh. Srela sam staru prijateljicu, Mirelu, na pijaci Markale. “Amira! Pa gdje si ti? Čula sam da si se vratila!”
“Vratila sam se, ali kao da nisam. Niko me ne čeka, niko me ne treba.”
Mirela me zagrlila. “Znaš, nisi jedina. Moj brat je isto otišao u Austriju, sad ga djeca jedva poznaju. Svi mi nešto žrtvujemo, ali na kraju se pitam – za koga?”
Navečer sam sjedila sama u stanu koji više nije bio moj. Djeca su bila u svojim sobama, Senad kod Sabine. Gledala sam stare fotografije – Ajla u prvom razredu, Amar na biciklu, Senad i ja na moru u Neumu. Sve je izgledalo tako daleko, kao da gledam tuđi život.
Jedne noći, Ajla je došla do mene. Sjela je na rub kreveta i tiho rekla: “Mama, žao mi je što sam bila gruba. Samo… teško mi je. Fališ mi, ali ne znam kako da ti to kažem.”
Zagrlila sam je i prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu. “I meni fališ, Ajla. I svaki dan sam mislila na vas. Samo sam htjela da imate sve.”
“Možda nam je samo trebala mama, a ne sve,” prošaptala je.
Nakon nekoliko tjedana, odlučila sam otići iz stana. Pronašla sam mali podstanarski stan na Dolac Malti. Počela sam raditi u pekari kod Fikreta. Nije bilo lako, ali barem sam bila tu, u svom gradu, među svojim ljudima.
Djeca su mi povremeno dolazila. Ajla je češće svraćala, Amar rjeđe. Senad je ostao sa Sabinom. Ponekad, kad prođem pored naše stare zgrade, zastanem i pogledam prema prozoru. Srce mi zadrhti, ali idem dalje.
Pitam se često: Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li vrijedilo sve to odricanje? Ili je dom ipak tamo gdje su ljudi koje voliš, a ne gdje šalješ novac? Možete li vi razumjeti moju bol i izbor? Šta biste vi učinili na mom mjestu?