Kad je bivša svekrva odlučila uništiti moj život – Moj put kroz izdaju, borbu i novi početak
“Nemaš ti pojma koliko sam ja uložila u taj stan, Lejla! I ne misli da ću ti to tek tako oprostiti!” njezin glas je odzvanjao kroz hodnik, oštar kao nož. Stajala sam na pragu, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla vjerovati da ovo čujem od žene koja me nekad zvala kćeri.
Sve je počelo prije godinu dana, kad sam se napokon odvažila na razvod od Adnana. Godinama smo živjeli u Sarajevu, u stanu koji smo kupili zajedno uz pomoć njegovih roditelja. Njegova majka, Senada, uvijek je bila prisutna – ponekad kao podrška, češće kao sjena koja me podsjećala da nikad nisam dovoljno dobra za njezinog sina. Kad sam otišla, mislila sam da ću napokon moći disati. Ali nisam znala da prava borba tek počinje.
Stan smo prodali jer nitko od nas nije mogao otkupiti drugoga. Dogovorili smo se da novac dijelimo pola-pola. Sve je bilo jasno, papirima potkrijepljeno. Ali Senada je imala drugačije planove. Jednog jutra mi je stigla preporučena pošta – tužba. Tražila je polovicu novca od prodaje stana, tvrdeći da je ona dala većinu novca za kaparu i renovaciju.
“Lejla, nemoj se sekirati,” govorila mi je mama dok smo pile kavu u maloj kuhinji u Zenici. “Sve će to sud riješiti. Ti si poštena, imaš papire.”
Ali ja sam znala da nije sve tako jednostavno. U Bosni papir trpi svašta, a veze i poznanstva vrijede više od istine. Noćima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama kad sam šutjela na uvrede, kad sam radila dva posla da platimo rate kredita, kad sam trpjela Adnanove izlaske i Senadine komentare.
“Ne možeš ti protiv nje,” govorila mi je prijateljica Ivana iz Zagreba preko telefona. “Znaš kakvi su naši sudovi. Ali moraš probati, zbog sebe.”
I probala sam. Unajmila sam odvjetnicu, Jasminu, ženu koja je već vodila slične slučajeve. Prvi put kad smo se srele, pogledala me ravno u oči i rekla: “Lejla, ovo će biti prljavo. Jesi li spremna?”
Nisam znala jesam li spremna. Ali nisam imala izbora.
Na prvom ročištu Senada je sjedila preko puta mene, hladna i dostojanstvena kao uvijek. Njezin odvjetnik iznosio je papire o navodnim uplatama, svjedoke koji su tvrdili da su vidjeli kako ona daje novac Adnanu za stan. Ja sam imala samo svoje račune i sjećanja na beskrajne rasprave oko svake marke.
“Gospođo Lejla,” pitao me sudac, “imate li što dodati?”
Glas mi je drhtao dok sam pričala o svemu što sam prošla – o tome kako sam svaki mjesec slala novac iz Zagreba dok sam radila kao medicinska sestra na zamjeni, kako sam kupovala namještaj na rate, kako su Adnan i njegova majka često skrivali račune od mene.
“Nije istina!” viknula je Senada iz klupe za svjedoke. “Ona laže! Ja sam sve dala!”
U tom trenutku poželjela sam samo nestati. Ali pogledala sam Jasminu koja mi je šapnula: “Ne daj se. Oni računaju na to da ćeš odustati.”
Slučaj se vukao mjesecima. Svaki poziv iz suda bio mi je kao nož u stomak. Ljudi su počeli pričati – susjedi su me gledali ispod oka, rodbina se dijelila na “Lejlina strana” i “Senadina strana”. Moj otac nije htio ni čuti za sudove: “Sramota! Zar ne možete to riješiti kao ljudi?”
Ali nije bilo dogovora – Senada nije popuštala ni milimetra.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu koji sam iznajmljivala u Mostaru, zazvonio mi je telefon.
“Lejla? Ovdje Emir, Adnanov brat… Znam da nije moje da se miješam, ali mama pretjeruje. Znaš i sama kakva je ona… Ako ti šta treba, reci. Ne podržavam ovo što radi.”
Taj poziv mi je dao snagu da nastavim. Nisam bila sama.
Na zadnjem ročištu sudac je pročitao presudu: novac se dijeli između mene i Adnana – Senadina tužba se odbija zbog nedostatka dokaza.
Izašla sam iz sudnice kao da letim. Ali sreća nije dugo trajala – Senada me čekala ispred vrata.
“Nisi ti pobijedila, Lejla,” šapnula mi je kroz zube. “Vidjet ćeš ti još… Život ti neće biti lak bez nas.”
Te riječi su me proganjale danima. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Nisam više bila ona ista Lejla koja šuti i trpi.
Danas živim sama sa sinom u malom stanu u Splitu. Radim puno, ali svako jutro kad pogledam svoje dijete znam da sam napravila pravu stvar.
Ponekad se pitam: Zašto ljudi misle da imaju pravo uništiti tuđi život zbog vlastite povrijeđene taštine? I koliko nas još šuti i trpi zbog tuđih očekivanja?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Biste li nastavili borbu ili jednostavno pustili sve?