Kad je Edin rekao: ‘Nisi ti jedina koja rađa’ – Moja borba za poštovanje

“Ajde, Ajla, nije ti to ništa posebno! Nisi ti jedina koja rađa!” Edinove riječi su mi parale uši baš kad sam mislila da više ne mogu izdržati. Ležala sam na onom hladnom stolu u bolnici na Koševu, znoj mi je curio niz lice, a ruke su mi drhtale od straha i boli. Sestre su šaptale nešto između sebe, a ja sam gledala Edina, svog muža, čovjeka kojeg sam voljela više od svega, kako stoji sa strane, nervozno prebacuje težinu s noge na nogu i gleda na sat.

“Edine, molim te… samo me primi za ruku,” prošaptala sam kroz suze. Umjesto da mi pruži ruku, on je samo odmahnuo glavom i promrmljao: “Ajla, nemoj sad dramatizirati. I moja mati je rodila četvero djece pa nije pravila ovakvu scenu.”

U tom trenutku bol više nije bila samo fizička. Osjetila sam kako mi se nešto lomi duboko u grudima. Nisam znala što je gore – kontrakcije koje su mi kidale tijelo ili riječi koje su mi kidale dušu. Sestre su me tješile: “Ajla, izdrži još malo, evo glava se vidi!” Ali ja sam samo željela da Edin bude uz mene, da mi kaže da sam jaka, da će sve biti dobro.

Kad se sve završilo i kad su mi stavili malog Tarika na prsa, Edin je već bio izašao iz sobe. Nisam ga vidjela dok me nisu prebacili na odjel. Ležala sam sama u bolničkoj sobi, gledala u Tarika i pitala se gdje sam pogriješila. Zar je moguće da sam toliko slaba? Zar sam stvarno previše tražila?

Prvih dana nakon poroda Edin je dolazio u posjetu, ali uvijek s nekim opravdanjem zašto ne može ostati duže. “Moram do firme, Ajla. Znaš kako je sad teško naći posao, a ja ne smijem izgubiti ovo što imam.” Nisam mu zamjerala – barem sam tako mislila. Ali svaka njegova rečenica bila je kao sol na ranu.

Moja mama, Senada, dolazila je svaki dan. Donosila mi supu i pitu, sjedila kraj mene i šaptala: “Ajla, sine, sve će to proći. Muškarci su takvi – ne znaju oni šta je bol.” Ali ja nisam htjela da to prođe tek tako. Nisam htjela da budem još jedna žena koja šuti i trpi.

Kad smo došli kući, sve je bilo drugačije. Edin je bio odsutan, stalno na telefonu ili pred televizorom. Tarik je plakao noćima, a ja nisam imala snage ni za šta osim za njega. Jedne noći, kad je Tarik imao temperaturu i ja sam ga nosila po sobi već satima, Edin je ušao i rekao: “Ajla, možeš li ga smiriti? Ne mogu spavati!”

Pukla sam. “Ne mogu više!” viknula sam kroz suze. “Ne mogu biti sama u ovome! Zar ti stvarno misliš da je meni lako? Da nisam dovoljno jaka? Da nisam dovoljno dobra?”

Edin me gledao zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu ispred sebe. “Ajla… nisam znao da ti je toliko teško…”

“Nisi znao jer nisi pitao! Nisi znao jer si mislio da je moje tijelo mašina koja rađa djecu i kuha ručak! Nisi znao jer te nije bilo briga!”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam kraj Tarika i razmišljala o svemu što sam prošla – o djetinjstvu u Travniku, o ocu koji je otišao kad sam imala deset godina, o mami koja se borila za nas dvije kao lavica. Sjetila sam se kako mi je govorila: “Žena mora biti jaka zbog sebe, ne zbog drugih.”

Sljedećih dana počela sam razgovarati s drugim ženama iz zgrade – s Ivanom iz trećeg kata koja ima troje djece i muža koji joj pomaže oko svega; s Mirelom iz prizemlja koja radi dva posla i sama odgaja sina; s Nadom iz susjedstva koja je izgubila muža u ratu i nikad se nije žalila.

Shvatila sam da nisam sama. Da nas ima mnogo koje šutimo i trpimo jer nas društvo tako uči – da budemo tihe, poslušne, zahvalne što imamo “dobrog muža” koji donosi plaću kući.

Jednog dana skupila sam hrabrost i sjela s Edinom za stol. “Edine,” rekla sam mirno ali odlučno, “ako želiš biti dio ove porodice, moraš biti tu – ne samo fizički nego i srcem. Ja više neću šutjeti kad me povrijediš. Neću više glumiti da je sve u redu kad nije. Ako želiš sina koji će poštovati žene jednog dana, moraš mu to pokazati svojim primjerom.”

Edin me gledao dugo bez riječi. Prvi put sam vidjela suze u njegovim očima. “Ajla… oprosti mi. Nisam znao koliko te boli moje riječi. Obećavam ti da ću se truditi biti bolji muž i otac. Samo… nauči me kako.”

Nije bilo lako – ni njemu ni meni. Ali počeli smo razgovarati otvoreno o svemu: o strahovima, o umoru, o tome kako se osjećamo kad nas drugi povrijede. Počeli smo zajedno brinuti o Tariku – on ga kupa svaku večer, ja ga hranim; on mijenja pelene dok ja kuham kafu.

Nekad još uvijek osjetim gorčinu kad se sjetim onih riječi iz rodilišta. Ali sad znam da moja vrijednost ne ovisi o tome što drugi misle ili govore – pa ni moj muž.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti kad nas najviše boli? Koliko nas još čeka tuđu potvrdu da smo dovoljno dobre? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo tražiti poštovanje koje zaslužujemo.