Kad je mama rekla da dolaze rodbina: Priča o pomirenju sa sobom

“Ajla, hajde, pomozi mi oko stola! Dolaze ti tetka Senada i amidža Jasmin s djecom!” viknula je mama iz kuhinje, dok sam ja sjedila na stepenicama, gledajući u prazno dvorište. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Zrak je mirisao na svježe pokošenu travu i staru nelagodu koja me uvijek obuzme kad se spomene rodbina. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošla ista misao kao i svaki put: “Zašto uvijek osjećam da ne pripadam?”

“Mama, mogu li ovaj put samo… biti u svojoj sobi?” pitala sam tiho, nadajući se da neće čuti. Ali naravno, čula je. “Ajla, ne dolazi u obzir! Svi će pitati gdje si. Sramota je da te nema kad dođu tvoji!”

Zagrizla sam usnu i ustala. Uvijek ista priča. Uvijek ista očekivanja. U našem selu kod Travnika, obitelj je svetinja, a tradicija zakon. Ako nisi dio toga, kao da ne postojiš. A ja sam uvijek bila ona koja šuti, koja ne zna što reći kad svi pričaju o svadbama, djeci i poslu u Njemačkoj.

Dok sam slagala tanjure na stol, čula sam kako tata u dvorištu popravlja stari Golf. Njegove ruke crne od ulja, ali lice ozbiljno. Nikad nije puno pričao, ali kad bi došla rodbina, uvijek bi se trudio biti domaćin. “Ajla, pazi da ne razbiješ tanjur!” dobacio je kroz prozor.

Zvono na kapiji prekinulo je tišinu. Srce mi je opet poskočilo. Mama je brisala ruke o pregaču i žurila prema vratima. “Dobrodošli! Hajde, ulazite! Kako ste putovali?”

Tetka Senada prva ulazi, s osmijehom koji bode više nego što grli. “Ajla, pa koliko si narasla! Kad ćeš ti nama dovesti kakvog momka?”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. Svi su se nasmijali, a ja sam poželjela nestati. “Još imam vremena,” promrmljala sam.

“Ma kakvo vrijeme! Tvoja rodica Emina već ima dvoje djece!” ubacila se tetka, a svi su klimali glavama.

Sjeli smo za stol. Miris pite i pečenog mesa širio se kućom, ali meni je sve gorčilo u grlu. Slušala sam razgovore o tuđim uspjesima, o tome tko je kupio stan u Sarajevu, tko šalje novac iz Austrije. Nitko nije pitao što ja želim ili kako se osjećam.

Nakon ručka, dok su odrasli pili kavu i djeca trčala po dvorištu, povukla sam se na verandu. Emina mi se pridružila. “Znaš,” šapnula je, “ni meni nije lako. Svi misle da mi je super jer imam muža i djecu, ali ponekad poželim samo pobjeći.”

Pogledala sam je iznenađeno. “Stvarno? Ti si uvijek tako… sigurna u sebe.”

Nasmijala se gorko. “To samo izgleda tako. Svi imamo svoje borbe, Ajla. Samo ih skrivamo jer nas je sram priznati.”

U tom trenutku osjetila sam olakšanje. Nisam sama u svojim strahovima.

Kasnije te večeri, dok su svi sjedili ispred kuće i pričali viceve iz mladosti, mama me povukla za rukav. “Ajla, znaš da te volim i da želim najbolje za tebe. Ali moraš naučiti biti dio ovoga. Ne možeš stalno bježati od ljudi.”

Pogledala sam je u oči prvi put bez straha. “Mama, ja ne bježim od ljudi. Bježim od očekivanja koja ne mogu ispuniti. Zar nije dovoljno što sam ovdje? Zar nije dovoljno što pokušavam biti svoja?”

Vidjela sam kako joj oči zasuzile. “Možda te nisam dobro razumjela… Znaš, ni meni nije bilo lako kad sam bila mlada. I mene su tjerali da budem ono što nisam htjela biti.”

Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo prešutjeli godinama – o strahovima koje nosimo zbog tuđih riječi, o snovima koje gušimo zbog tradicije.

Sljedećeg jutra ustala sam prije svih i otišla do rijeke iza kuće. Voda je bila hladna i bistra. Gledala sam svoj odraz i prvi put osjetila mir.

Kad su se svi probudili i počeli spremati za povratak kući, tetka Senada me zagrlila jače nego ikad prije. “Ajla, nemoj misliti da te ne volimo samo zato što si drugačija. Svaka porodica ima nekog svog posebnog.” Amidža Jasmin mi je stisnuo rame: “Budi ono što jesi, dijete moje.” Emina mi je namignula.

Gledala sam ih kako odlaze niz prašnjavi put i shvatila – možda nikad neću biti ono što drugi očekuju od mene, ali mogu biti svoja među svojima.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi pod teretom tuđih očekivanja? I koliko nas ima snage reći – dosta je?