Kad je moj muž ostao bez posla, a njegova majka okrenula leđa: Sada joj zdravlje propada, a mi biramo između oprosta i vlastite sreće

“Ne mogu vjerovati da si me opet ostavila samu s ovim problemom!” viknula sam kroz suze dok sam gledala u Damira koji je šutke sjedio za kuhinjskim stolom. Kiša je lupala po prozoru, a u zraku se osjećala težina neizgovorenih riječi. “Ivana, molim te, ne sada… Mama je bolesna, ne znam što da radim,” odgovorio je tiho, izbjegavajući moj pogled.

Sjećam se dana kad je Damir izgubio posao u brodogradilištu. Bio je to šok za cijelu našu obitelj. Naša kćerka Ana tada je imala samo šest godina, a sin Luka tek četiri. Sjedili smo za istim ovim stolom, gledali račune i pitali se kako ćemo preživjeti mjesec. Damir je tada rekao: “Moramo pitati mamu za pomoć. Ona ima penziju, može nam barem malo pomoći dok ne nađem nešto novo.”

Nikad neću zaboraviti taj razgovor s njegovom majkom Ljubicom. Sjela sam preko puta nje u malom stanu na Širokom Brijegu, ruke su mi se tresle. “Ljubice, teško nam je… Damir je ostao bez posla, djeca su mala… Možete li nam pomoći barem s hranom ili režijama dok ne stanemo na noge?” Pogledala me hladno, kao da sam joj stranac. “Ivana, ja sam svoju djecu odgojila i podigla. Sad ste vi na redu. Ne mogu ja sad još i vas hraniti. Svatko mora nositi svoj križ.”

Damir je bio slomljen. Tjednima nije izlazio iz kuće, povukao se u sebe. Ja sam čistila po kućama, prodavala kolače na pijaci, samo da preživimo. Ana i Luka su često pitali zašto tata više ne ide na posao i zašto nemamo više čokolade kao prije. Srce mi se kidalo svaki put kad bih im morala reći da nemamo novca.

Godine su prošle. Damir je našao posao u skladištu, ali nikad više nije bio isti. Između njega i Ljubice stvorio se zid šutnje. Viđali smo je samo na sprovodima i svadbama, a ni tada nije progovorila više od nekoliko rečenica s nama.

A onda, prije tri mjeseca, zazvonio je telefon. Ljubica je pala i slomila kuk. Liječnici su rekli da joj treba operacija i dug oporavak, ali nema nikoga osim nas. Damirova sestra Sanja živi u Njemačkoj i šalje samo novac kad baš mora, ali ne želi doći kući.

“Ivana, što ćemo? Ona nema nikoga osim nas,” pitao me Damir jedne večeri dok smo gledali u plafon spavaće sobe. “A gdje smo mi bili njoj kad smo mi trebali pomoć?” odgovorila sam ljutito. “Zar si zaboravio kako nas je odbila? Kako si plakao zbog nje? Kako su djeca bila gladna?”

Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znam sve to… Ali ona je ipak moja majka.”

Počeli smo obilaziti Ljubicu u bolnici. Bila je slaba, ali ponosna kao uvijek. Kad sam joj donijela juhu i voće, samo je kratko rekla: “Hvala.” Nije se ispričala ni jednom riječju.

Jednog dana došla sam ranije i čula razgovor između nje i medicinske sestre:

“Imate li koga tko će vas uzeti kući nakon bolnice?”
“Imam sina… On će doći po mene. On mi nikad nije okrenuo leđa.”

Osjetila sam knedlu u grlu. Zar stvarno misli da joj nikad nismo okrenuli leđa? Zar ne vidi koliko nas je povrijedila?

Kad smo napokon sjeli svi zajedno kod nas doma – Damir, ja, Ana, Luka i Ljubica – atmosfera je bila napeta kao pred oluju.

“Mama,” počeo je Damir drhtavim glasom, “mi ćemo ti pomoći koliko možemo… Ali znaš da ni nama nije lako.”
Ljubica ga je pogledala kao da prvi put vidi svog sina odraslog čovjeka.
“Znam da nisam bila najbolja majka… Ali sad nemam nikoga osim vas,” rekla je tiho.

Ana ju je gledala velikim očima: “Bako, hoćeš li sad biti dobra prema nama?”
Ljubica se rasplakala prvi put otkako ju znam.

Dani su prolazili u brigama oko njezine rehabilitacije i naših računa koji su se gomilali. Sanja iz Njemačke poslala je 200 eura i poruku: “Vi ste tamo, vi znate što treba.” Osjećala sam bijes i nemoć.

Jedne večeri dok sam slagala rublje, Luka me pitao: “Mama, zašto baka nije htjela pomoći kad smo mi bili mali?”
Nisam znala što da kažem.

Damir i ja smo se često svađali tih dana. On bi govorio: “Ne mogu joj okrenuti leđa kad joj je najteže!” Ja bih vikala: “A nama ih je ona okrenula! Zar ne vidiš kako nas to uništava?”

Na kraju sam sjela sama u kuhinju, gledala stare slike djece i pitala se – gdje završava dužnost prema obitelji, a gdje počinje briga za vlastitu sreću?

Možda će mi netko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti prošlost kad te ona svakodnevno podsjeća na vlastitu bol?