Kad je stigao račun: Ispod vela savršenstva

“Ne mogu vjerovati da ovo govoriš sada, Ivane! Sutra je vjenčanje!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, okružena kutijama s ukrasima i mirisom svježe pečenih kolača. Ivan je sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. Njegova majka Marija nervozno je vrtjela prsten na ruci, a otac Stjepan šutio je kao zaliven.

“Ana, molim te, pokušaj nas razumjeti… Nismo znali da će sve toliko poskupjeti. Nismo mogli ni zamisliti da će sala tražiti predujam baš danas…” Marija je pokušavala objasniti, ali svaka njezina riječ bila mi je kao sol na ranu. Sjećam se kako sam mjesecima slušala njihove priče o tome kako će oni platiti pola troškova, kako će sve biti na nivou, kako su pozvali i tetku iz Travnika i rodbinu iz Osijeka. Moji roditelji, Jasna i Davor, štedjeli su godinama za ovaj dan, a sada su sjedili u kutu sobe, nijemi od šoka.

“Znači, što sad? Da otkažemo? Da izbacimo pola ljudi?” pitala sam kroz suze. Ivan je napokon podigao pogled. “Ne znam… Možda možemo zamoliti tvoje roditelje da posude još novca? Ili… možda smanjimo meni?”

Jasna je tada prvi put progovorila, glas joj je bio tih ali odlučan: “Ana, mi više nemamo odakle. Sve smo dali. Ovo nije pošteno.”

Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Cijeli život sam sanjala o ovom danu – bijela haljina, cvijeće iz bakina vrta, pjesma do zore… A sada sam stajala pred izborom: ili ću povrijediti svoje roditelje koji su dali zadnju kunu za moju sreću, ili ću dozvoliti da me Ivanova obitelj gurne u dugove zbog svoje neodgovornosti.

Noć je pala, a ja sam sjedila na balkonu s Ivanom. “Znaš li koliko me boli što si mi ovo prešutio?” pitala sam ga tiho. “Nisam htio da se brineš. Mislio sam da će moji nekako riješiti…” odgovorio je. “Ali nisu riješili. I sad svi gledaju u mene kao da sam ja kriva što nema novca!”

U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Petra iz Sarajeva. “Ana, čujem da imate problema… Ako treba, mogu posuditi nešto novca. Nije puno, ali možda pomogne?” Glas joj je bio topao i pun podrške. Zahvalila sam joj kroz suze, ali znala sam da ne želim da itko više pati zbog našeg vjenčanja.

Sljedeće jutro probudila sam se s glavoboljom i osjećajem srama. U kuhinji su moji roditelji šaptali, Ivanova majka plakala u kupaonici, a Ivan je nestao negdje vani. Otišla sam do bake Ruže koja je sjedila na klupi ispred kuće i gledala u daljinu.

“Bako, što da radim? Svi su povrijeđeni. Ne želim ovako početi brak…” rekla sam joj kroz suze.

Baka me pogledala svojim blagim očima: “Dijete moje, brak ti nije samo pjesma i kolači. Brak ti je kad zajedno nosite teret, kad jedno drugome ne lažete i kad znate reći ‘ne’ kad treba. Ako sad popustiš i preuzmeš tuđi teret na svoja leđa, cijeli život ćeš ga nositi.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala u kuću. Ivan me čekao na stepenicama. “Razgovarao sam s roditeljima. Priznali su da su pogriješili. Spremni su prodati zlatni lanac i sat koji je djed ostavio tati… Nije puno, ali žele pokazati da im je stalo.”

Osjetila sam olakšanje, ali i gorčinu. “Ivan, ne radi se samo o novcu. Radi se o povjerenju. Kako ćemo graditi zajednički život ako ne možemo biti iskreni jedno prema drugome?”

Te večeri okupili smo obje obitelji za stolom. Svatko je rekao svoje – bilo je suza, optužbi, ali i iskrenih isprika. Na kraju smo odlučili: smanjit ćemo broj gostiju, otkazati bend i zamijeniti ga lokalnim tamburašima iz sela koji će svirati za simboličnu cijenu. Umjesto skupih dekoracija koristit ćemo cvijeće iz bakinog vrta.

Vjenčanje nije bilo onakvo kakvo sam zamišljala – bilo je skromnije, ali iskrenije nego što sam mogla poželjeti. Kad smo Ivan i ja prvi put zaplesali kao muž i žena, znala sam da smo prošli prvu veliku kušnju zajedno.

Ali još uvijek me boli pitanje koje mi ne da mira: Je li ljubav dovoljna kad povjerenje jednom pukne? Što biste vi učinili na mom mjestu?