Kad je stigao račun za svadbu: tajne, obitelj i slomljena srca

“Ne mogu vjerovati da ste ovo napravili!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala u stol prepun papira, računa i popisa gostiju. Mama me pokušavala smiriti, ali ruke su joj se tresle isto kao i moje. “Ajla, molim te, ne pred svima…” šapnuo je Dino, moj zaručnik, ali nisam ga mogla ni pogledati. U dnevnoj sobi, na stolu, ležao je račun za svadbu – dvostruko veći od onoga što smo planirali. A sve to jer su njegovi roditelji, Jasmina i Senad, obećali platiti pola troškova i pozvali cijelu svoju rodbinu iz Bihaća i okolice.

Noć prije vjenčanja trebala je biti najljepša u mom životu. Umjesto toga, sjedila sam na podu svoje djevojačke sobe u Sarajevu, s glavom među rukama, dok su se iz kuhinje čuli prigušeni glasovi – Dino je pokušavao razgovarati s roditeljima preko telefona. “Mama, obećali ste! Kako sad nemate? Šta da kažem Ajli?” Glas mu je bio slomljen. Jasmina je plakala s druge strane linije: “Sine, nismo mogli znati da će firma propasti… Sve smo dali za tvoju sreću…”

Moja mama, Azra, sjela je pored mene. “Ajla, ljubavi, znam da boli. Ali možda je bolje da znate na čemu ste prije nego što kažete ‘da’.” Pogledala me onim pogledom koji govori više od riječi – pogled pun brige i tuge. Tata je šutio, gledao kroz prozor u mrak, stisnutih usana.

Dino se vratio u sobu. Oči su mu bile crvene. “Nemaju novca. Ni marke. Kažu da će vratiti čim prodaju auto ili stan u Bihaću… Ali to može trajati mjesecima.” Sjedio je do mene i uhvatio me za ruku. “Ajla, ne znam šta da radim. Ne želim te izgubiti zbog ovoga.”

U meni se lomilo sve. S jedne strane, voljela sam ga više od svega. S druge strane, osjećala sam se izdano – ne samo od njegovih roditelja, nego i od njega jer mi nije ranije rekao da postoji mogućnost da ostanemo bez novca. “Zašto si mi ovo tek sad rekao? Zar ti stvarno misliš da bih pristala na ovakvu svadbu da sam znala?”

Dino je šutio. U sobi je bila tišina koju su prekidali samo moji jecaji. Mama je izašla iz sobe i zatvorila vrata za sobom.

“Ajla…” Dino je šapnuo. “Znam da si ljuta. Ali molim te, hajde da ovo riješimo zajedno. Nije mi lako gledati te ovako.” Pogledala sam ga kroz suze. “Kako ćemo riješiti? Da otkažemo svadbu? Da zadužimo moje roditelje? Da molimo tvoje goste da plate sami svoj ručak?”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam kao mala sanjala bijelu haljinu, o tome kako smo Dino i ja planirali zajednički život u malom stanu na Grbavici, o tome kako su me njegovi roditelji uvijek dočekivali s osmijehom i baklavom kad bih došla kod njih u Bihać. A sada… sada sam osjećala samo gorčinu.

Ujutro su došli moji roditelji i sjeli za stol s Dinom i mnom. Tata je prvi progovorio: “Djeco, nije sramota odgoditi svadbu ako niste spremni. Nije sramota ni priznati da ste pogriješili u procjeni ljudi.” Dino je odmahnuo glavom: “Ne želim odustati od Ajle zbog novca. Ako treba, radit ću dva posla dok ne vratimo dugove.” Mama ga je pogledala s tugom: “Dino, nije stvar samo u novcu. Stvar je u povjerenju. Ako sad ne znate jedno drugo podržati, šta će biti kad dođu veći problemi?”

Nakon dugog razgovora odlučili smo – svadba će biti manja, samo najuža obitelj i prijatelji. Ostatak gostiju ćemo nazvati i objasniti situaciju. Dino je bio slomljen što mora reći roditeljima da ne mogu dovesti cijelu rodbinu koju su već pozvali.

Te večeri nazvao je majku: “Mama, moramo smanjiti broj gostiju. Nemamo novca za sve.” Jasmina je plakala: “Sine, šta će reći ljudi? Kako ćemo pred rodbinom?” Dino joj je odgovorio tiho: “Mama, ljudi će uvijek nešto reći. Ali ja neću izgubiti Ajlu zbog tuđih mišljenja.” Kad je spustio slušalicu, zagrlio me kao nikad prije.

Dan vjenčanja bio je drugačiji od onoga što sam zamišljala – bez raskošne sale, bez stotina gostiju i skupih poklona. Ali bio je iskreniji nego što sam mogla sanjati. Moja mama mi je zakopčavala haljinu dok mi je tata davao zadnje savjete kroz suze ponosa.

Nakon ceremonije sjeli smo za mali stol s najbližima. Dino me pogledao i šapnuo: “Možda nismo imali bajku, ali imamo jedno drugo.” Pogledala sam oko sebe – vidjela sam osmijehe kroz suze, ruke koje se drže zajedno unatoč svemu što nas je moglo razdvojiti.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek vraćamo dugove od te svadbe. Dino radi dva posla; ja sam završila fakultet i zaposlila se u školi. Njegovi roditelji još uvijek nisu prodali auto ni stan – ali dolaze češće na kafu i donesu pitu ili voće iz Bihaća.

Ponekad se pitam – jesmo li pogriješili što smo ipak napravili svadbu? Jesmo li trebali biti hrabriji i reći “ne” tuđim očekivanjima? Ili smo upravo tada naučili što znači biti obitelj?

Šta vi mislite – vrijedi li ljubav više od ponosa i novca? Biste li vi oprostili ovakvu izdaju ili biste krenuli dalje?