Kad je strpljenje puklo: Te noći kad me Adnan izbacio na hodnik
“Jesi li ti normalna, Ajla? Opet si zaboravila kupiti mlijeko!” Adnanov glas odjeknuo je stubištem, a ja sam stajala na vratima, držeći se za kvaku kao za posljednju slamku spasa. Ruke su mi drhtale, srce mi je tuklo kao ludo. Znam da nije riječ o mlijeku. Nikad nije riječ o mlijeku. Uvijek je nešto drugo – preglasno disanje, pogrešno složene čarape, osmijeh koji nisam imala snage izmamiti.
“Ajla, izađi van! Neću te više gledati večeras!” povikao je, a susjedi su već virili kroz špijunke. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Znala sam da me gledaju, ali nitko neće ništa reći. U Sarajevu se o ovakvim stvarima šuti. “To su njihove stvari”, govore, “ne treba se miješati u tuđe brakove.” Ali ja sam znala da ovo nije brak. Ovo je bio zatvor.
Sjedila sam na hladnim pločicama stubišta, sklupčana kao dijete. Sjetila sam se mame kako mi govori: “Ajla, brak nije med i mlijeko. Moraš biti strpljiva, moraš trpjeti. Tako su i naše majke.” Ali koliko dugo? Koliko dugo žena mora šutjeti dok joj duša ne postane prazna školjka?
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Adnan zaključava vrata iznutra, kako se smije kroz prozor s prijateljima dok ja drhtim od zime i srama. Sjetila sam se naše kćeri Lejle, koja je kod moje sestre na vikendu. Što bi bilo da je bila tu? Bi li i nju izbacio? Ili bi joj rekao da mama nije dovoljno dobra?
Ujutro sam ušla u stan kao lopov. Adnan je već otišao na posao. U ogledalu sam vidjela ženu koju jedva prepoznajem – podočnjaci, crvene oči, kosa raščupana. “Ovo nisi ti, Ajla”, šapnula sam sama sebi.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Mirela.
“Ajla, jesi li dobro? Zvučiš čudno zadnjih dana… Hoćeš da dođem?”
“Ne treba… Sve je u redu”, slagala sam automatski. Navikla sam lagati. Lagala sam Mireli, mami, kolegicama na poslu kad bi primijetile modrice ili kad bih kasnila jer nisam smjela izaći bez Adnanove dozvole.
Ali te noći nešto se slomilo u meni. Više nisam mogla disati pod teretom šutnje. Kad se Lejla vratila kući, gledala me velikim smeđim očima.
“Mama, zašto si tužna?”
Nisam znala što reći. Kako djetetu objasniti da tata nije onakav kakvim ga svi vide? Da onaj osmijeh pred svima nestaje čim se vrata zatvore?
Narednih dana Adnan je bio ljubazan. Kupio mi je cvijeće, vodio nas na ćevape kod Želje. Smijao se sa Lejlom, šalio se sa mnom pred prijateljima. Svi su govorili: “Ajla, blago tebi! Kakav divan muž!” A ja sam gutala knedlu i smiješila se.
Ali svaka idila kratko traje. Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Adnan je počeo vikati jer sam zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku.
“Ti si nesposobna! Ništa ne znaš! Da nije mene, ne bi imala ni gdje živjeti!”
Tada sam prvi put odgovorila:
“Ne moraš vikati na mene pred Lejlom.”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila.
“Šta si rekla? Ti meni prigovaraš? Nakon svega što radim za vas?”
Lejla je počela plakati. Tada sam shvatila – ne mogu više ovako. Ne zbog sebe, nego zbog nje.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari u torbu dok je Adnan spavao. Uzela sam Lejlu za ruku i otišla kod Mirele.
Mirela me zagrlila bez riječi. Plakala sam satima u njenom zagrljaju dok mi je Lejla crtala sunce na papiru.
Mama je došla sutradan.
“Ajla, šta će ljudi reći? Znaš li ti kakav je sram ostaviti muža? Kako će Lejla bez oca?”
“Mama, Lejla ima mene. I ima tebe i Mirelu. Neću više živjeti u strahu.”
Dani su prolazili sporo. Adnan je slao poruke – prijetnje, molbe, ucjene. Prijavio me socijalnoj službi da sam nestabilna majka. Ljudi su šaputali po mahali: “Ona što je ostavila muža… Mora da je nešto s njom nije u redu.” Neki su mi okrenuli leđa, drugi su me krišom podržavali.
Našla sam posao u pekari kod Senade. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se korisno i živo. Lejla se polako navikavala na novi život bez stalnog straha.
Jedne večeri sjela sam s Mirelom na balkon.
“Znaš li koliko si hrabra?” rekla mi je tiho.
“Ne osjećam se hrabro… Samo umorno. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.”
Ponekad još uvijek čujem Adnanov glas u snovima – prijetnje, uvrede, poniženja. Ali sada znam: nisam sama. Nisam kriva što nisam mogla spasiti brak koji nikada nije bio dom.
Pitam se: koliko nas još sjedi na hladnim stubištima, čekajući da netko otvori vrata ili pruži ruku pomoći? Koliko nas još šuti zbog srama i straha? Možda je vrijeme da progovorimo – za sebe i za one koje dolaze poslije nas.