Kad je svekrva iz kreveta vodila večeru: “Znala sam da on ne zna kuhati, pa sam unaprijed pripremila jela”
“Ne, Jasmina, nisi dobro posolila juhu!” glas moje svekrve, Zorice, odjeknuo je kroz stan kao sirena. Stajala sam u kuhinji, znoj mi se slijevao niz leđa, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala izvaditi pitu iz pećnice. U dnevnoj sobi, Zorica je ležala na kauču, pokrivena dekicom, s jastukom pod glavom i daljinskim upravljačem u ruci. Bila je prikovana za krevet već tjedan dana zbog išijasa, ali to je nije spriječilo da organizira veliku obiteljsku večeru povodom godišnjice braka nje i mog svekra Ivana.
Moj muž, Dario, stajao je pored mene, nespretno miješajući salatu. “Mama, Jasmina se stvarno trudi…” pokušao je smiriti situaciju.
“Trudi se? Ako se trudi, zašto je zaboravila staviti lovorov list u grah? I tko stavlja toliko luka u sataraš?” nastavila je Zorica, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama. Pogledala sam Darija, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio rezati krastavce kao da ga se ništa ne tiče.
Zorica je uvijek bila žena od akcije. Prije deset godina, kad sam se udala za Darija, mislila sam da ćemo imati topao odnos. Ali što sam više pokušavala udovoljiti njezinim standardima, to sam se više osjećala kao uljez u vlastitoj kući. Moje prijateljice iz Sarajeva često su me pitale kako podnosim život u Zagrebu i jesam li se navikla na “hrvatske svekrve”. Smijala sam se tada, ali sada mi nije bilo do smijeha.
“Jasmina, donesi mi mobitel! Moram nazvati Snježanu da joj kažem kako si ti napravila sarmu. Ona to radi puno bolje!”
Snježana je žena njenog srednjeg sina, Mirze. Uvijek dotjerana, uvijek nasmijana, s diplomom iz ekonomije i savršenom djecom. Zorica ju je obožavala. Ja sam bila ona druga snaha – ona koja radi u knjižnici i voli čitati knjige umjesto da peče kolače svake nedjelje.
Dok sam vadila mobitel iz njene torbe, u meni se miješala ljutnja i tuga. Sjetila sam se kako sam prošli vikend provela cijelu subotu kuhajući unaprijed jela za ovu večeru jer sam znala da Dario ne zna ni jaje ispeći. Ali Zorica je inzistirala da on bude “glavni kuhar”, a ja samo pomoćnica.
“Mama, stvarno pretjeruješ,” šapnuo mi je Dario kad smo ostali sami u hodniku. “Znaš kakva je ona… Samo želi da sve bude savršeno.”
“A što je sa mnom? Zar ja ne vrijedim ništa?” pitala sam ga kroz suze koje su mi navirale na oči.
On je samo uzdahnuo i otišao pomoći bratu oko postavljanja stola.
Gosti su počeli pristizati – Mirza i Snježana s djecom, najmlađi brat Filip sa zaručnicom Anom. Svi su donosili kolače i vino, a Zorica ih je dočekivala iz kreveta kao kraljica na prijestolju.
“Snježana, draga moja! Kako si lijepa danas! A ti, Ana, vidi se da si iz dobre kuće – odmah si pomogla oko stola!”
Mene nije ni pogledala.
Večera je počela napeto. Zorica je iz kreveta davala upute: “Mirza, dodaj još malo papra u grah! Ana, pazi da ne proliješ juhu! Snježana, ti znaš najbolje kako se reže kruh!”
A ja? Ja sam sjedila na kraju stola i osjećala se kao gost u vlastitoj obitelji.
U jednom trenutku, Filip je pokušao razbiti napetost: “Jasmina, čuo sam da si dobila nagradu za najbolju dječju knjigu ove godine?”
Prije nego što sam stigla odgovoriti, Zorica je prekinula: “Ma pusti knjige! Tko će nas nahraniti od knjiga? Da nije mene i mojih recepata, ne bi vi ni znali što je prava hrana!”
Svi su se nasmijali iz pristojnosti. Ja nisam mogla više izdržati.
Ustala sam od stola i otišla na balkon. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala svjetla grada. Sjetila sam se svoje mame u Sarajevu – kako me uvijek bodrila i govorila mi da budem svoja. A ovdje? Ovdje sam bila samo “ona koja ne zna kuhati kao Snježana”.
Dario me pronašao vani. “Jasmina… molim te, vrati se unutra. Mama će poludjeti ako vidi da te nema.”
“Neka poludi! Zar ti ne vidiš što mi radi? Zar ti nije stalo do mene?”
Pogledao me tužno. “Stalo mi je… ali ona je ipak moja mama.”
Te večeri nisam više progovorila ni riječ. Otišla sam kući prva, ostavivši Darija da posprema s braćom.
Sljedećih dana Zorica me zvala nekoliko puta – svaki put s novom kritikom ili savjetom. Nisam joj odgovarala. Prvi put nakon deset godina braka odlučila sam misliti na sebe.
Danas, kad razmišljam o toj večeri, pitam se: koliko još puta moram žrtvovati svoje dostojanstvo zbog tuđih očekivanja? I gdje prestaje obiteljska dužnost, a počinje ljubav prema sebi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li vrijedno boriti se za tuđe priznanje ili treba napokon reći – dosta?