Kad ljubav postane bojno polje: Moj razvod i borba za kćerku

“Ne možeš mi oduzeti Lanu!” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira. Damir je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo hladno, oči tvrde kao kamen. “Nisam ja taj koji oduzima, ti si ta koja želi sve po svom!” odgovorio je, glas mu je bio tih, ali u njemu se osjećala prijetnja. U tom trenutku, između nas više nije bilo ničega osim mržnje i straha.

Sjećam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci. Damir je bio šarmantan, uvijek spreman na šalu, a ja sam bila mlada, puna snova i uvjerena da ljubav može pobijediti sve. Vjenčali smo se u maloj crkvi na Trsatu, a Lana nam je došla kao kruna naše sreće. Nikada nisam zamišljala da će deset godina kasnije naš dom biti ispunjen tišinom i suzama.

Sve je počelo kad je Damir ostao bez posla u brodogradilištu. Mjesecima je sjedio kod kuće, postajao sve nervozniji, a ja sam radila dva posla – u pekari ujutro i navečer čistila stubišta. Novac je nestajao brže nego što smo ga mogli zaraditi. Počeli smo se svađati zbog sitnica: tko nije oprao suđe, tko je zaboravio kupiti mlijeko. Ali najgore je bilo kad sam ga uhvatila kako šalje poruke nekoj Ani iz Zagreba. “To nije ništa! Samo prijateljica s foruma!” branio se, ali povjerenje je već bilo slomljeno.

Razvod je bio neizbježan. Majka mi je govorila: “Ajla, misli na Lanu. Djeca najviše pate kad roditelji ratuju.” Ali kako da mislim na Lanu kad mi Damir prijeti da će mi je uzeti? Kad me optužuje pred sudom da sam loša majka jer radim previše i nemam vremena za dijete? Sudski vještaci, socijalne radnice, svi su prolazili kroz naš stan kao da smo izložbeni primjerak za tuđe nesreće.

Jednog dana Lana je došla iz škole uplakana. “Mama, tata kaže da će me odvesti kod bake u Bosnu i da te više neću vidjeti.” Srce mi se slomilo. Sjela sam pored nje na krevet i zagrlila je najjače što sam mogla. “Neće te nitko odvesti od mene, dušo. Mama će se boriti za tebe do zadnjeg daha.”

Damirova majka, Senada, stalno me ogovarala po selu: “Ajla nikad nije bila za našu obitelj. Samo gleda sebe!” Ljudi su me počeli gledati ispod oka kad bih išla na tržnicu. Čak me i prijateljica Mirela izbjegavala jer joj je muž radio s Damirom i nije htjela birati strane.

Najgore su bile noći kad bih ostala sama. Gledala bih Lanu kako spava i pitala se jesam li pogriješila što sam tražila razvod. Možda sam trebala šutjeti, trpjeti još malo zbog nje? Ali onda bih se sjetila Damirovih riječi: “Ti si kriva što nam je život ovakav! Da si bila bolja žena, ne bih morao tražiti sreću drugdje!”

Na sudu je bilo kao na bojištu. Damir je doveo svjedoke – svog brata Edina i prijatelja Zorana – koji su tvrdili da sam često ostavljala Lanu samu kod kuće. Ja sam imala samo svoju sestru Lejlu koja je plakala dok je pričala kako sam uvijek bila uz Lanu, čak i kad sam radila do kasno. Sudac me gledao preko naočala i pitao: “Gospođo Ajla, mislite li da možete sama odgajati dijete uz ovakav tempo života?”

“Mogu!” odgovorila sam kroz suze. “Za svoju kćer mogu sve!”

Prošlo je mjesec dana od presude. Sud nam je dodijelio zajedničko skrbništvo, ali Lana živi sa mnom. Damir plaća alimentaciju, ali svaki mjesec kasni i šalje mi poruke pune mržnje: “Vidjet ćeš ti još svoje!” Lana ga viđa svaki drugi vikend, ali svaki put kad se vrati kući, povuče se u svoj svijet i ne želi pričati.

Jedne večeri sjela sam s njom na balkon dok su zvona s Katedrale odzvanjala gradom. “Mama, hoće li tata i ti ikad više biti prijatelji?” pitala me tiho.

Nisam znala što da joj kažem. U meni se miješala tuga i bijes, ali nisam htjela da Lana osjeti moju gorčinu.

“Ne znam, dušo… Ali obećavam ti da ću uvijek biti tu za tebe. I tata te voli na svoj način. Samo… nekad odrasli zaborave kako biti dobri jedni prema drugima.”

Ponekad se pitam jesam li mogla nešto promijeniti. Jesmo li svi mi samo žrtve svojih slabosti? Ili smo sami krivi što ljubav pretvorimo u rat?

Što vi mislite – može li dijete ikada biti istinski sretno kad roditelji prestanu biti obitelj?