Kad ljubav zaboli: Ispod površine trideset godina braka
“Znaš, Jasmina, nikad nisam mislio da ćeš ti biti ta koja će ostati sama,” rekao je Marko dok je pakirao svoje stvari. Njegov glas bio je hladan, gotovo stran. Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce puca na tisuću komadića. “Zar ti nije žao? Zar ti nije žao zbog svega što smo prošli?” prošaptala sam, ali on je samo slegnuo ramenima i izbjegao moj pogled.
Nisam znala što me više boli – njegova odluka ili način na koji je sve to izveo. Trideset godina braka, dvoje odrasle djece, zajednički krediti, ljetovanja u Poreču, svađe oko sitnica i pomirenja uz kavu na balkonu. Sve to nestalo je u jednom trenutku, kad mi je priznao da odlazi zbog Mirele – žene koju je poznavao još iz srednje škole. Mirela, ona ista koja je uvijek bila prisutna u njegovim pričama iz mladosti, ali nikad nisam mislila da bi mogla biti prijetnja našem životu.
Prvih dana nakon što je otišao, nisam mogla ustati iz kreveta. Naša kćer Petra dolazila je svaki dan, donosila mi juhu i pokušavala me natjerati da jedem. “Mama, moraš se sabrati. Zbog sebe, zbog nas,” govorila je tiho dok mi je gladila kosu. Ali kako se sabrati kad ti se svijet raspadne pred očima? Kako oprostiti sebi što nisi vidjela znakove?
Jedne večeri, dok sam prebirala po starim albumima, pronašla sam pismo. Bilo je sakriveno među Markovim knjigama. Rukopis mi nije bio poznat – bio je to ženski rukopis, nježan i zaobljen. Draga Jasmina, pisalo je. Znam da ovo možda nikad nećeš pročitati, ali želim ti reći hvala što si ga voljela kad ja nisam mogla. Hvala što si mu dala dom i djecu. Znam da ga nikad neću imati onako kako si ga ti imala. Mirela.
Ruke su mi drhtale dok sam čitala te riječi. Znači, ona je cijelo vrijeme bila tu – ne fizički, ali u njegovim mislima, u njegovom srcu. Osjetila sam bijes kakav nikad prije nisam osjetila. Ne prema njoj, nego prema njemu. Kako mi je mogao to učiniti? Kako je mogao živjeti sa mnom sve te godine, a da dio njega uvijek pripada njoj?
Sljedećih dana počela sam primjećivati sitnice koje su mi prije promicale – poruke na njegovom mobitelu koje su nestajale čim bi ih pročitao, iznenadni poslovni putovi u Rijeku gdje Mirela živi, pokloni koje nikad nisam dobila. Sve se slagalo kao slagalica kojoj su nedostajali ključni dijelovi.
Jedne večeri nazvala me njegova sestra Ivana. “Jasmina, znam da ti nije lako, ali moram ti nešto reći. Marko… on već godinama nije sretan. Znam da to nije opravdanje za ono što je napravio, ali možda bi trebala znati istinu.”
“Kakvu istinu?” upitala sam kroz suze.
“On i Mirela su se ponovno počeli viđati prije pet godina. Mislila sam da će to proći, da će shvatiti što ima kod tebe i djece… Ali očito nije mogao pustiti prošlost.”
Pet godina laži. Pet godina u kojima sam vjerovala da smo sretni, da su naši problemi samo prolazni umor i svakodnevni stres. Osjetila sam kako mi se želudac okreće od mučnine.
Nisam više mogla šutjeti. Sljedeći put kad je Marko došao po svoje stvari, dočekala sam ga u hodniku.
“Zašto si ostao sa mnom sve ove godine ako si cijelo vrijeme volio nju? Zašto si me lagao? Zašto si lagao djeci?”
Gledao me dugo, a onda slegnuo ramenima kao da mu je svejedno.
“Nisam htio povrijediti nikoga. Mislio sam da mogu živjeti bez nje, ali nisam mogao više lagati ni tebi ni sebi.”
“A ja? Što je sa mnom? Jesam li ja samo bila zamjena dok ne pronađeš hrabrosti otići?”
Nije odgovorio. Samo je pokupio torbu i otišao bez pozdrava.
Tog trenutka odlučila sam da neću biti žrtva njegove slabosti. Počela sam izlaziti iz kuće – prvo u duge šetnje uz Savu, onda na kave s prijateljicama koje su me godinama zvale a ja uvijek odbijala jer “Marko ne voli društvo”. Počela sam ponovno slikati – nešto što sam voljela prije nego što su došla djeca i krediti.
Petra i sin Luka bili su mi najveća podrška. “Mama, nisi ti kriva za njegove odluke,” govorio mi je Luka dok smo zajedno kuhali ručak nedjeljom. “On je izgubio tebe, a ne ti njega.” Njihove riječi bile su poput melema na ranu koja još uvijek krvari.
Ali najteže mi je bilo oprostiti sebi što sam dopustila da me netko tako povrijedi. Što sam godinama stavljala njegove potrebe ispred svojih, što sam šutjela kad me povrijedio riječima ili ignoriranjem.
Jednog dana srela sam Mirelu na tržnici. Stajala je kraj štanda s jagodama, nasmijana i opuštena. Pogledale smo se u oči – u njenim nije bilo ni trunke srama ili kajanja.
“Jasmina,” rekla je tiho, “žao mi je zbog svega. Znam da ti to ništa ne znači sada…”
“Ne trebaš mi se ispričavati,” prekinula sam je mirno. “Nisi ti uništila moj brak – on ga je uništio svojim lažima. Nadam se da ćeš biti sretnija s njim nego što sam ja bila zadnjih godina.”
Otišla sam bez osvrtanja. Tog trenutka osjetila sam olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Danas sjedim na našem starom kauču i gledam kroz prozor u kišni dan. Osjećam tugu zbog svega što smo izgubili, ali i ponos što sam pronašla snagu za novi početak.
Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi samo prolaznici u tuđim životima? Koliko dugo treba proći prije nego što ponovno povjerujem nekome – ili sebi?