Kad ljubav zaboli: Priča jedne majke između kćeri, unuka i vlastite žrtve
“Vesna, ne mogu više. Odlazim.” Glas mog supruga Ivice bio je tih, ali odlučan. Stajao je na pragu dnevnog boravka, dok sam ja držala uplakanog unuka u naručju. Lana je sjedila na kauču, pogleda prikovanog za pod, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Ivica, molim te… Ne sada. Ne možeš nas ostaviti ovako,” prošaptala sam, ali on je samo odmahnuo glavom.
“Vesna, ti si se potpuno izgubila u toj djevojci i njenom djetetu. Zaboravila si da imaš i muža. Ja više ne postojim za tebe.”
Nisam imala snage odgovoriti. U meni je gorjela mješavina bijesa, tuge i nemoći. Znam da sam posljednjih mjeseci bila samo sjena žene kakva sam nekad bila. Ali kako drugačije? Lana je nakon poroda upala u duboku depresiju. Njen muž, Emir, otišao je čim je shvatio da roditeljstvo nije samo slatke slike za Instagram. Ostavio ju je samu s bebom, a ona se slomila.
“Mama, ne mogu više… Ne želim ni živjeti,” šapnula mi je jedne noći dok sam joj mijenjala posteljinu natopljenu znojem od noćnih mora. U tom trenutku znala sam da moram biti jaka za nju i za malog Darija. Ivica je pokušavao pomoći, ali nije razumio. Govorio je: “Pusti je neka odraste! Svi smo mi imali probleme!” Ali ovo nije bio običan problem.
Lana je bila naše jedino dijete. Rodila sam je s 39 godina, nakon godina borbe s neplodnošću i neuspjelih pokušaja. Kad su mi rekli da više neću moći imati djece, svijet mi se srušio. Ali Lana je bila moje čudo, moje sunce. Ivica i ja smo joj dali sve – najbolje škole, privatne sate engleskog, ljetovanja na Jadranu, skupe igračke iz Njemačke… Možda smo pogriješili što smo joj previše olakšavali život.
Kad se udala za Emira, nisam bila oduševljena. Bio je šarmantan, ali površan. “Mama, on me voli!” govorila je Lana. Nisam htjela biti ona zla svekrva iz viceva pa sam šutjela. Kad su dobili Darija, nadala sam se da će ih dijete povezati. Ali Emir je nestao čim su počeli problemi – kolike, neprospavane noći, Lani su hormoni divljali…
Sada sam ja ta koja ustaje noću kad Dario plače. Ja ga vodim pedijatru, ja ga hranim kad Lana nema snage ustati iz kreveta. Ivica me gleda kao stranca.
“Vesna, imaš 62 godine! Zar misliš da možeš još dugo ovako? Što kad te zdravlje izda?”
“Ivica, to je moje dijete! Ne mogu je pustiti da propadne!”
“A ja? Jesam li ja manje vrijedan?”
Nisam znala što reći. Možda sam stvarno zapostavila brak. Ali kako birati između muža i kćeri koja tone pred tvojim očima?
Jednog dana Lana mi je rekla:
“Mama, želim otići kod psihologa. Možeš li pričuvati Darija?”
Osjetila sam olakšanje i nadu prvi put nakon mjeseci tame.
“Naravno, dušo! Idem odmah nazvati Jasnu iz doma zdravlja!”
Ali Ivica nije dijelio moje oduševljenje.
“Opet ćeš ti sve raditi! Ona će se izvući, a ti ćeš ostati sama s djetetom!”
“Ivica, molim te… Ako trebaš otići – idi. Ja ću sama s Darijem ako treba. Samo da Lana ozdravi.”
Te noći spavala sam na kauču s Darijem na prsima. Ivica je spakirao torbu i otišao kod svog brata u Travnik.
Sljedećih tjedana život mi se pretvorio u rutinu: hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje Darija; vođenje Lane na terapije; kuhanje; pranje; beskrajni telefonski razgovori sa socijalnom radnicom i psihologinjom Jasnom.
Jednog dana Lana me pogledala kao nekad – oči su joj bile bistre.
“Mama… Hvala ti što nisi odustala od mene. Znam da si izgubila tatu zbog mene…”
“Nisam ga izgubila zbog tebe! On je otišao jer nije mogao podnijeti težinu svega ovoga. Ali vratit će se kad vidi da si bolje.”
Lana se nasmiješila prvi put nakon dugo vremena.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Dario je prohodao, Lana se vratila na posao u knjižnicu. Ivica se vratio kući – tiho, bez riječi isprike, ali s toplinom u očima kad ga Dario zagrli.
Ali ja… Ja sam ostala promijenjena zauvijek. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam žrtvovala brak zbog kćeri i unuka. Jesam li trebala više slušati Ivicu ili svoje srce?
Možda nisam bila savršena supruga ni majka, ali dala sam sve što sam imala.
A vi? Biste li vi birali isto? Koliko daleko biste išli za svoje dijete?