Kad majka zove u zoru – Priča o ljubavi, kontroli i izborima

“Opet ona zove!” – šapnula sam sebi dok sam gledala Damira kako nervozno poseže za mobitelom. Sat je pokazivao 6:12 ujutro. Zora se tek probijala kroz prozor naše male garsonijere u Novom Zagrebu, a ja sam već osjećala težinu dana na ramenima.

“Mama, dobro jutro… Da, sve je u redu… Ne, nismo još doručkovali… Da, naravno da ću joj reći…” Damir je šaputao, pokušavajući me ne probuditi, ali bilo je kasno. Znala sam svaku riječ te rutine napamet. Ljiljana je bila poput sjene koja nas je pratila gdje god krenuli.

Kad smo se upoznali na faksu, Damir mi je djelovao kao netko tko zna što želi. Bio je pažljiv, duhovit i uvijek spreman pomoći. No, ubrzo sam shvatila da njegova pažnja nije samo njegova – dijelio ju je s majkom. Prvi put kad sam ga pozvala na ručak kod mojih roditelja u Samobor, Ljiljana je nazvala tri puta tijekom jednog popodneva. “Sine, jesi li dobro? Jesi li gladan? Jesi li ponio lijekove za alergiju?” Moja mama me pogledala s podignutom obrvom, a tata je samo tiho uzdahnuo.

Nisam odmah željela dramatizirati. Svi znamo kako su naše mame – brinu, paze, nekad i pretjeruju. Ali s vremenom, Ljiljanina briga postajala je sve više kontrola. Kad smo odlučili otići na more sami, ona je već rezervirala apartman u Vodicama “za svaki slučaj”. Kad sam dobila posao u jednoj marketinškoj agenciji, Damir mi je čestitao, ali Ljiljana je odmah pitala: “A što ako ostaneš trudna? Hoćeš li moći raditi?”

Jedne večeri, dok smo sjedili na kauču i gledali film, mobitel je opet zazvonio. Damir je ustao i otišao na balkon. Čula sam ga kako tiho govori: “Ne znam, mama… Ne znam što ona misli…” Srce mi je lupalo kao ludo. Kad se vratio, pitala sam ga: “Damire, što tvoja mama ima protiv mene?” Pogledao me zbunjeno: “Nema ništa protiv tebe. Samo se brine. Znaš kakva je ona.”

Ali znala sam da nije samo briga. Počela sam primjećivati sitnice – Ljiljana bi mi slala poruke s receptima za jela koja Damir voli, kao da ne znam kuhati. Kad bih kupila novu haljinu, komentirala bi: “Lijepa je, ali možda malo prekratka za tebe?” Kad smo pričali o budućnosti, uvijek bi nekako uspjela ubaciti sebe u naše planove: “Ako budete imali djecu, ja ću vam pomoći oko svega!”

Jednog jutra, dok sam žurila na posao, Damir me zaustavio na vratima: “Mama dolazi danas na ručak.” Nisam imala snage za još jedan dan glume i napetosti. “Damire, možeš li joj reći da danas nije zgodno? Imam važan sastanak i neću stići ništa pripremiti.” Pogledao me kao da sam mu upravo zabranila da diše: “Ne mogu joj to reći. Znaš kako će se naljutiti…”

Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o svemu. Sjedila sam sama u kuhinji i gledala kroz prozor u svjetla grada. Jesam li ja ta koja pretjeruje? Ili sam samo umorna od borbe za vlastiti prostor? Nazvala sam svoju prijateljicu Ivanu.

“Znaš što bih ti ja rekla?” – pitala me kroz smijeh – “Ili ćeš ti postaviti granice ili će ona vama krojiti život do kraja!” Ali kako postaviti granice kad osoba koju voliš ne vidi problem?

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Ljiljana je dolazila sve češće, donosila kolače i savjete o svemu – od pranja rublja do izbora zavjesa. Jedne subote došla je nenajavljeno dok smo još bili u pidžamama. Sjela je za stol i počela pričati o tome kako bi bilo lijepo da se preselimo bliže njoj u Dubravu.

“Znaš, tamo ima jedan stan koji bi bio savršen za vas… I ja bih vam mogla pomoći oko svega!”

Pogledala sam Damira očekujući da će nešto reći, ali on je samo slegnuo ramenima.

Te večeri sam mu rekla: “Damire, ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu živjeti pod tuđim pravilima. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću morati otići.”

Gledao me dugo šutke. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima.

“Ne znam mogu li to… Ona mi je sve što imam,” rekao je tiho.

Tada sam shvatila da možda nikada neću biti dovoljno važna u njegovom životu ako on to ne želi.

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ivane. Plakala sam cijelu noć.

Dani su prolazili sporo. Damir mi se javljao porukama – “Nedostaješ mi”, “Mama pita za tebe”, “Možemo li pokušati opet?” Ali ništa se nije mijenjalo.

Nakon nekoliko tjedana vratila sam se po svoje stvari. Ljiljana me dočekala na vratima s osmijehom: “Znaš, uvijek si dobrodošla kod nas… Samo trebaš malo više razumjeti Damira i mene.” Pogledala sam je i shvatila da nikada neću biti dio njihove male simbioze.

Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Imam mir i slobodu koju prije nisam imala. Ponekad mi nedostaje Damir – njegovi zagrljaji, smijeh i topli pogledi. Ali više mi nedostajem ja sama sebi iz vremena kad sam znala što želim.

Pitam se često: Je li ljubav dovoljna kad nema granica? Može li itko biti sretan ako stalno mora birati između sebe i drugih?