Kad obiteljske veze guše: Moj život između ljubavi i lojalnosti

“Nećeš ti meni govoriti kako ćeš živjeti!” – vrisnula je mama Anđa, tresući rukom stol tako snažno da su šalice s kahvom zadrhtale. Lana je šutjela, stisnutih usana, a ja sam sjedio između njih, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to još jedan nedjeljni ručak u našem malom stanu u Sarajevu, ali ovaj put sve je bilo drugačije. Mama je došla nenajavljeno, s namjerom da nam objasni kako se vodi brak – po njezinim pravilima.

“Mama, molim te, pusti nas da sami rješavamo svoje probleme,” pokušao sam smiriti situaciju, ali njezin pogled bio je leden. “Ti si moj sin! Ja sam te rodila! Znaš li ti koliko sam se ja žrtvovala za tebe? A sad ova…” – pogledala je Lanu s prezirom – “…misli da će te odvojiti od mene?”

Lana je ustala, tiho, gotovo nečujno. “Idem prošetati,” rekla je i izašla iz stana. Zatvorila je vrata za sobom, a ja sam ostao sjediti nasuprot majci, osjećajući se kao dijete uhvaćeno u laži. Znao sam da ovo nije prvi put da se ovako nešto događa, ali sada je bilo ozbiljnije. Lana je trudna. Za nekoliko mjeseci postat ću otac, a još uvijek nisam naučio kako biti sin koji ne povrijedi ni majku ni ženu.

Odrastao sam u Travniku, u kući gdje su svi znali sve o svima. Tata Jure je bio tih čovjek, uvijek negdje u pozadini, a mama Anđa – ona je bila ta koja je odlučivala o svemu: što ćemo jesti, gdje ćemo na more, s kim ćemo se družiti. Kad sam upisao fakultet u Sarajevu, mislio sam da ću napokon biti slobodan. Ali mama je svaki vikend dolazila s punim vrećicama hrane i savjetima koji su prelazili granicu dobrih namjera.

Kad sam upoznao Lanu na fakultetu, znao sam da je posebna. Njezina smirenost bila je suprotnost maminoj eksplozivnosti. Zaljubio sam se u njezinu tišinu, njezin način na koji me gledala kad bih bio nervozan. Mama ju nikad nije prihvatila. “Ona nije iz naše obitelji! Njezini su iz Zenice! Što ti znaš o toj familiji?” govorila bi mi stalno.

Svadba je bila mala, samo najbliži prijatelji i rodbina. Mama je plakala cijelu noć – ne od sreće, nego od bijesa što nisam poslušao njezine želje. Nakon toga, svaki naš susret bio je ispunjen napetošću. Lana bi pokušavala biti ljubazna, ali mama bi uvijek pronašla nešto što joj smeta: “Zašto ne praviš pitu kao ja? Zašto ne nosiš maramu kad idemo kod rodbine?”

Kad smo saznali da Lana nosi dijete, pomislio sam da će se stvari promijeniti. “Sad će mama biti sretna,” rekao sam Lani jedne večeri dok smo ležali na kauču. Ona me samo pogledala i šutjela. Znala je bolje od mene.

I bila je u pravu. Mama je došla s popisom imena za dijete, sa savjetima o prehrani i prijetnjama: “Ako ne budeš slušao mene, nećeš znati kako se odgaja dijete!” Lana se povlačila sve više u sebe. Počela je izbjegavati zajedničke ručkove i pozive iz Travnika.

Jedne večeri, dok smo gledali kroz prozor na kišni grad, Lana mi je tiho rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo imati svoj život ili ću otići. Volim te, ali ne mogu živjeti pod njezinim uvjetima.” Osjetio sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam mogao zamisliti život bez Lane, ali ni bez mame.

Pokušavao sam razgovarati s mamom: “Mama, molim te, pusti nas na miru. Volim te, ali moram misliti na svoju porodicu.” Ona bi plakala i govorila: “Zar ti nije žao svoje majke? Zar si zaboravio ko te odgojio?”

Lana je rodila djevojčicu, našu malu Saru. Prvi put kad ju je mama vidjela, rekla je: “Lijepa je… ali ima Lanine oči.” Osjetio sam kako Lana steže moju ruku ispod stola.

S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Mama bi dolazila nenajavljeno, unosila nemir u naš dom. Jednom prilikom Lana joj je rekla: “Anđa, molim vas, poštujte naš prostor.” Mama ju je pogledala kao da ju je ošamarila: “Ti meni nećeš govoriti što ću raditi!”

Te večeri Lana mi je rekla: “Dosta mi je. Ili ćemo otići negdje gdje nas nitko ne zna ili ću otići sama.”

Te noći nisam spavao. Gledao sam Saru kako spava i pitao se – što znači biti dobar sin? Što znači biti dobar muž i otac? Je li moguće zadovoljiti sve?

Sutradan sam nazvao mamu i rekao joj: “Mama, volim te, ali moram misliti na svoju porodicu. Ako ne možeš poštovati naš prostor i naše odluke, morat ćemo se udaljiti.” Plakala je i prijetila da će me izbrisati iz života.

Preselili smo se u Mostar. Novi grad, novi početak. Lana mi je oprostila što nisam ranije postavio granice. Mama me mjesecima nije zvala.

Ponekad sjedim na balkonu i gledam Saru kako se igra u dvorištu. Pitam se jesam li donio pravu odluku ili sam zauvijek izgubio dio sebe.

Može li čovjek ikada biti slobodan od obiteljskih okova? Ili ćemo uvijek ostati zarobljeni između ljubavi i lojalnosti?