Kad Očevi Pokleknu: Priča o Razvodu, Djeci i Izgubljenim Snovima

“Zašto opet plačeš, Lejla? Zar ti je toliko teško napisati zadaću?” Dino je podigao glas, a ja sam iz kuhinje stisnula šake oko šalice kave. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Lejla je imala samo sedam godina, a Dino… Dino je bio moj bivši muž, otac naše djece, čovjek koji je na sudu obećavao da će biti najbolji otac na svijetu.

Nakon razvoda, svi su govorili da smo civilizirani, da smo primjer kako se može ostati roditelj i kad brak pukne. Sudac je bio zadovoljan našim dogovorom – djeca će tjedan dana biti kod mene, tjedan kod Dine. “Djeca su vam sretna što imaju takve roditelje”, rekla mi je prijateljica Ivana dok smo pile kavu na balkonu. Ali nitko nije znao što se događa iza zatvorenih vrata.

Prvi mjeseci nakon razvoda bili su puni nade. Dino je dolazio po djecu nasmijan, vodio ih na sladoled, igrao se s njima u parku. Ali čim su prošle prve euforije, počela sam primjećivati promjene. Djeca su mi dolazila kući umorna, Lejla je bila razdražljiva, a mali Tarik sve češće plakao noću. “Tata viče na mene kad ne mogu pronaći čarape”, šapnuo mi je Tarik jednom dok sam ga uspavljivala.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Dino. “Ne mogu više ovako, Amra. Ovo nije život. Svaki dan ista priča – škola, zadaće, ručak, suđe… Gdje sam ja u svemu tome?” Glas mu je bio slomljen, ali i ljut. “Dino, djeca te trebaju. Znaš da nije lako ni meni”, odgovorila sam tiho. “Ali ti si uvijek bila bolja u ovome! Ja… ja nisam znao da će biti ovako teško.”

Sutradan sam otišla po djecu ranije nego inače. Lejla je sjedila na podu dnevne sobe, crtež joj je bio poderan. Dino je sjedio za stolom s glavom u rukama. “Tata kaže da sam nespretna”, prošaptala je Lejla. Pogledala sam Dinu – oči su mu bile crvene, lice umorno. “Dino, moramo razgovarati”, rekla sam odlučno.

Sjeli smo u kuhinju dok su djeca gledala crtiće. “Ne mogu više ovo izdržati”, priznao je Dino. “Nedostaje mi moj stari život – nogomet s dečkima, vikendi bez brige, čak i posao mi sad izgleda kao odmor.” Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “A djeca? Njima ne možeš vratiti djetinjstvo kad ti bude lakše!”

Počeli smo se svađati češće nego ikad prije razvoda. Dino je predlagao da djeca više budu kod mene, ali ja sam znala da to nije rješenje. “Ne možeš ih ostaviti kad ti postane teško!” viknula sam jednom pred djecom, a Lejla se rasplakala.

Moja mama mi je govorila: “Amra, muškarci nisu navikli na svakodnevnu brigu o djeci kao žene.” Ali nisam htjela vjerovati da je Dino slabiji od mene samo zato što je muškarac. Sjećam se kako je nekad znao satima slagati kockice s Tarikom ili učiti Lejlu voziti bicikl.

Jednog dana Lejla nije htjela ići kod tate. “Tamo me boli trbuh”, rekla je tiho dok smo pakirale stvari. Srce mi se slomilo. Nazvala sam Dinu i rekla mu: “Lejla danas ostaje kod mene.” S druge strane tišina. Onda šapat: “Možda je tako bolje…”

Počela sam primjećivati da Dino sve više izbjegava svoju roditeljsku ulogu. Dolazio bi po djecu kasno ili bi otkazivao u zadnji čas. Djeca su ga počela doživljavati kao gosta u vlastitom životu.

Jedne subote došao je ranije nego inače. Donio je plišanog medu za Lejlu i autić za Tarika. Sjeli smo svi zajedno na pod dnevne sobe kao nekad prije razvoda. Dino ih je gledao s tugom u očima. “Znam da nisam dobar tata kao što ste zaslužili”, rekao je tiho.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ljubavi koja se pretvorila u naviku, o snovima koje smo imali kad smo bili mladi i zaljubljeni, o obećanjima koja nismo mogli ispuniti.

Pitala sam se gdje smo pogriješili – jesmo li previše očekivali jedno od drugoga? Je li Dino stvarno želio biti otac ili ga je društvo natjeralo da misli da mora? I što sad – kako objasniti djeci da tata nije nestao zato što ih ne voli, nego zato što nije znao kako biti tata bez mene?

Ponekad uhvatim sebe kako gledam Dinu dok odlazi niz stepenice našeg starog stana i pitam se: Može li čovjek naučiti biti otac kad ostane sam? Ili su neki ljudi jednostavno previše slomljeni da bi nosili tu odgovornost?

Što vi mislite – može li se naučiti biti roditelj ili se to nosi u srcu od početka?