Kad sam djecu zamolila da posjete baku: Priča o ponosu, boli i oprostu

“Neću, Alma! Rekla sam ti već sto puta, nisam ja tvoja dadilja!” glas moje majke, Zlate, odzvanjao je kroz slušalicu dok sam stajala na tramvajskoj stanici, držeći Lejlu za ruku i pokušavajući smiriti plač malog Dine. Kiša je sipila po Sarajevu, a ja sam kasnila na posao. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši na glavu.

Godinama je tako bilo. Moja mama, tvrdoglava Hercegovka, uvijek je imala izgovor: “Ja sam svoje odgojila, sad vi mladi imate svoje živote.” Nikad nije htjela pričuvati unuke, ni kad sam bila bolesna, ni kad mi je muž Emir radio po dvije smjene u Zagrebu. Svi su mi govorili: “Pusti, Alma, takva je ona. Nije navikla na tuđe zahtjeve.” Ali meni je to boljelo. Osjećala sam se napušteno, kao da nisam dovoljno dobra kćer.

Kad sam napokon pronašla posao u jednoj maloj firmi na Ilidži, morala sam platiti privatni vrtić. Svaki mjesec sam strepila hoću li imati za režije. Emir bi vikendom dolazio kući umoran, a ja bih mu u suzama govorila: “Zašto ne možemo imati normalnu obitelj? Zašto moja mama ne može biti kao druge bake?” On bi samo slegnuo ramenima: “Zlata je uvijek bila svoja.”

Djeca su rasla bez bake koja ih vodi u park ili im peče palačinke. Lejla bi ponekad pitala: “Mama, zašto baka ne voli nas?” Nisam znala što da kažem. U meni se skupljala gorčina.

Sve se promijenilo jedne zimske večeri. Zazvonio je telefon. Bila je to susjeda Senada: “Alma, tvoja mama je pala niz stepenice. Hitna ju je odvezla na Koševo.” Srce mi je stalo. U trenu sam zaboravila sve zamjerke i potrčala prema bolnici.

Zlata je ležala na odjelu s nogom u gipsu i modricama po licu. Kad me ugledala, okrenula je glavu prema prozoru. “Ne moraš ostajati. Znam da imaš svoju djecu,” promrmljala je. Sjela sam kraj nje i šutjela. U meni se miješala ljutnja i sažaljenje.

Prvih dana nakon nesreće sve je bilo napeto. Morala sam organizirati tko će joj donositi hranu, tko će joj pomoći oko kupanja. Emir je predložio: “Dovedimo je kod nas dok ne ozdravi.” Skoro sam ga izgrizla pogledom: “Zar da opet sve padne na mene?”

Ali nisam imala izbora. Zlata je došla k nama. Djeca su bila zbunjena, gledala su baku kao stranca. Prvih dana nije bilo lako – ona bi prigovarala zbog buke, ja bih joj zamjerala što nikad nije bila tu za nas.

Jedne večeri, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, tiho me upitala: “Alma, jesi li mi ikad oprostila?” Nisam znala što da kažem. Suze su mi navrle na oči. “Ne znam, mama… Boli me još uvijek.”

Tih dana počeli smo razgovarati više nego ikad prije. Ispričala mi je kako ju je njezina majka ostavila kod tetke kad je imala pet godina jer nije mogla sama prehraniti djecu nakon rata. “Nisam znala biti nježna majka… Bojala sam se da ću pogriješiti kao moja mati,” šaptala je.

Počela sam shvaćati da iza njezine hladnoće stoji strah i rana koju nikad nije zaliječila. Djeca su se polako opustila uz baku – Lejla joj je čitala bajke, Dino joj donosio crteže. Prvi put smo svi zajedno sjedili za stolom i smijali se.

Ali nije sve išlo glatko. Jednog dana Emir i ja smo se posvađali jer sam bila iscrpljena i nervozna: “Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta? Zašto svi očekuju od mene da budem jaka?” On mi je tiho odgovorio: “Možda si ti jedina koja to može.”

Kad se Zlata oporavila dovoljno da može hodati uz štap, došao je trenutak rastanka. Sjedili smo u kuhinji kad me pitala: “Hoćeš li mi dopustiti da budem baka tvojoj djeci? Znam da sam zakasnila, ali želim pokušati.” Pogledala sam Lejlu i Dina – njihova lica bila su puna nade.

Pristala sam, ali uz uvjet: “Budi tu za njih kad te trebaju – ne kad tebi odgovara.” Zlata je klimnula glavom kroz suze.

Danas, kad gledam kako moja djeca trče baki u zagrljaj, osjećam olakšanje ali i tugu zbog svih propuštenih godina. Ponekad se pitam – može li se prošlost ikad potpuno zaboraviti? Je li moguće istinski oprostiti roditelju koji nas je povrijedio?

Možda vi imate odgovor na to pitanje bolje nego ja.