Kad sam došla sinu i snahi, a vrata su mi ostala zatvorena
“Nema mjesta za tebe ovdje, mama.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala na pragu Ivanovog stana, s koferom u ruci i srcem punim nade. Kiša je lagano padala po Sarajevu, a ja sam osjećala kako mi se suze miješaju s kapima na licu. Nisam mogla vjerovati da ih izgovara moj sin, dijete kojem sam posvetila cijeli svoj život.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad sam ostala bez posla u knjižnici. Zatvorili su odjel zbog štednje, a ja sam, s pedeset i pet godina, postala višak. Stan koji sam iznajmljivala u Mostaru više nisam mogla plaćati. Ivan je bio moja jedina nada. “Mama, uvijek imaš mjesto kod mene,” govorio je dok je bio mlađi. Ali sada, kad je oženio Lejlu, stvari su se promijenile.
“Ivane, samo nekoliko mjeseci… dok ne nađem nešto novo,” pokušala sam tiho, gledajući ga u oči. Lejla je stajala iza njega, prekriženih ruku, lice joj je bilo napeto kao struna. “Nije stvar u tome da ne želimo pomoći,” rekla je hladno, “ali imamo svoje planove. Ovdje nema dovoljno prostora.”
Stan im je bio mali, to je istina – dvosoban u novogradnji na Grbavici. Ali ja sam bila spremna spavati na kauču, pomagati oko kuće, kuhati, čuvati njihovu malu Amru dok su na poslu. “Ne želim biti teret,” prošaptala sam.
Ivan je uzdahnuo i pogledao u pod. “Mama, znaš da te volim… Ali Lejla i ja trebamo svoj mir. I Amra ima svoj ritam. Ne možemo sada mijenjati sve zbog tebe.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Sjetila sam se svih onih noći kad sam radila prekovremeno da bih mu kupila tenisice za školu, svih rođendana koje sam sama organizirala jer njegov otac nikad nije bio tu. Sjetila sam se kako je plakao kad ga je prva djevojka ostavila i kako sam ga tješila satima.
“Zar ti nije stalo?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Lejla je odmah reagirala: “Nije pošteno da ga stavljaš u takvu poziciju! I mi imamo svoje probleme!”
Ivan me nježno primio za ruku i odveo do lifta. “Mama, molim te… Naći ćemo neko rješenje. Možda možeš kod tetke Mirele dok ne staneš na noge?”
Tetka Mirela živi u Zenici i nismo se čule godinama. Posvađale smo se oko nasljedstva nakon smrti moje majke. Nisam imala kamo.
Te večeri sjedila sam na klupi ispred zgrade i gledala svjetla Sarajeva kako trepere kroz kišu. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Sjećanja su navirala – Ivanova prva bicikla, njegova matura, dan kad je upisao fakultet u Zagrebu. Sve sam to proživjela sama, bez ikoga da mi pruži ruku.
Sutradan me nazvala prijateljica Sanja iz Mostara. “Dođi kod mene dok ne smisliš što dalje,” rekla je bez puno pitanja. Spakirala sam kofer i otišla prvim autobusom.
Tjedni su prolazili sporo. Sanja me tješila: “Djeca danas drugačije gledaju na obitelj. Nije to kao prije.” Ali meni su riječi mog sina bile poput rana koje ne zarastaju.
Jedne večeri, dok smo pile kafu na balkonu, Sanja me upitala: “Jesi li mu ikad rekla kako se osjećaš?”
Nisam. Bojala sam se da ću ga još više udaljiti od sebe.
Nakon mjesec dana skupila sam hrabrost i nazvala Ivana.
“Ivane, samo želim da znaš da te volim i da mi fališ. Znam da imaš svoju obitelj i svoj život… Ali ponekad mi trebaš više nego što misliš.”
S druge strane tišina. Onda tiho: “I meni fališ, mama… Samo… teško mi je balansirati sve ovo. Lejla je pod stresom zbog posla, Amra stalno bolesna… Nisam znao kako ti reći da nam treba prostora za nas troje.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
“Znam, sine… Samo nemoj zaboraviti da ću uvijek biti tu za tebe – čak i kad ti misliš da ti ne trebam više.”
Nakon tog razgovora počeli smo se češće čuti. Povremeno bih došla na vikend, pomogla oko Amre ili skuhala ručak. Lejla me nije dočekivala s osmijehom, ali barem nije više bila otvoreno neprijateljska.
I dalje osjećam prazninu – kao da sam izgubila dio sebe koji više nikad neću pronaći. Ali učim živjeti s tim.
Ponekad se pitam: Je li ovo cijena roditeljske ljubavi? Gdje završava žrtva majke i počinje pravo djeteta na vlastiti život? Možda vi znate odgovor bolje od mene.