Kad sam naučila reći ne: Ljeto na jezeru i granice koje su me spasile
“Ivana, jesi li skuhala kavu za sve?” začuo se glas moje svekrve iz dvorišta, dok sam još u pidžami pokušavala pronaći mir u prvoj jutarnjoj tišini. Pogledala sam kroz prozor: Dinu je već okružila njegova sestra Ana s djecom, a moj brat Filip je parkirao auto tik do vrta, noseći lubenicu i vreću punu mesa za roštilj.
Bila sam umorna. Tek smo prije tri dana stigli iz Zagreba, sanjajući o miru na obali jezera Lokve, daleko od gradske buke i svakodnevnih obaveza. Dinu i ja smo mjesecima planirali ovo ljeto – samo nas dvoje, možda pokoja knjiga, šetnje šumom i tišina koju prekida samo zvuk vode. Ali već prve večeri, mobitel je zazvonio: “Ivana, čula sam da ste na jezeru! Dolazimo za vikend!” – bila je to Ana. Onda Filip: “Ej, mala, imaš mjesta za mene i ekipu? Treba nam promjena zraka.”
Nisam znala reći ne. Nikada nisam znala. Uvijek sam bila ona koja popušta, koja kuha još jednu kavu, koja sluša tuđe probleme i smješka se dok joj srce vrišti. Dinu je bio sretan što su svi tu – obitelj mu je bila sve. Ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu.
“Ivana, gdje su ručnici? Djeca su mokra!” vikala je Ana iz kupaonice. “Ivana, imaš li još onih kolača od prošlog puta?” pitao je Filip dok je otvarao frižider bez pitanja. Svekrva je sjedila na terasi i komentirala kako trava nije dovoljno pokošena. Dinu je sjedio s njima, smijao se i pričao viceve, a ja sam nosila tanjure, skupljala mrvice i osjećala kako mi nestaje tlo pod nogama.
Jedne večeri, dok su svi sjedili uz vatru, povukla sam se na mol. Gledala sam odsjaj mjeseca na vodi i pitala se gdje sam nestala. Sjetila sam se dana kad smo Dinu i ja tek počeli – kako smo znali satima šutjeti zajedno, kako me znao zagrliti bez riječi. Sad ga nisam mogla ni pogledati bez gorčine.
“Ivana!” začuo se njegov glas iza mene. “Što radiš ovdje sama? Svi te traže.”
“Ne mogu više, Dinu,” prošaptala sam. “Ne mogu biti domaćica svima. Došli smo ovdje zbog nas, a ja… ja više ne znam tko sam.”
Pogledao me zbunjeno: “Ali to su naši ljudi… Zar ti nije drago što smo svi zajedno?”
“Nije mi drago kad me nitko ne vidi. Kad svi uzimaju, a nitko ne pita kako sam ja. Zar ti ne vidiš da nestajem?”
Dinu je šutio. Prvi put nije imao odgovor.
Sutradan sam ustala ranije od svih. Skuhala sam sebi kavu i sjela na klupu uz vodu. Kad su počeli izlaziti iz kuće, nisam ustala. Ana je došla prva: “Ivana, možeš li mi pomoći s doručkom?”
Duboko sam udahnula i rekla: “Ne mogu danas, Ana. Trebam malo vremena za sebe.”
Pogledala me kao da sam joj oduzela igračku. Filip je kasnije pitao gdje su mu čiste majice – rekla sam mu da ih potraži sam. Svekrva je komentirala da nikad nije vidjela ženu koja tako malo pomaže oko kuće.
Dinu me gledao s mješavinom straha i divljenja.
Tog dana nisam radila ništa za druge. Otišla sam sama do šume, sjela na kamen i plakala dugo i tiho. Plakala sam zbog svih godina kad nisam znala reći ne, zbog svih trenutaka kad sam samu sebe ostavljala po strani.
Kad sam se vratila, kuća je bila u kaosu – djeca su trčala po dvorištu, netko je prosuo sok po stolu, nitko nije znao gdje su ključevi auta. Ali ja sam bila mirna.
Navečer me Dinu zagrlio: “Znaš… možda si u pravu. Možda smo trebali biti sami. Možda si ti trebala biti prva kojoj kažem hvala.”
Sljedećih dana granice su postale jasnije – nisam više trčala na svaki poziv, nisam rješavala tuđe probleme prije svojih. Neki su bili ljuti, neki povrijeđeni, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Kad su svi otišli, ostali smo sami uz jezero. Tišina više nije bila prazna – bila je puna mene.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da naučimo reći ne? I koliko nas još ima koji šutimo dok nestajemo?