Kad sam ostavila Darija: Bijeg iz nevidljivog zatvora

“Znaš li ti uopće koliko si me povrijedio?” izletjelo mi je iz usta, glasom koji nisam prepoznala. Darijo je sjedio za stolom, gledao kroz prozor, šutio kao i uvijek. U kuhinji je mirisalo na kavu koju sam upravo skuhala, ali nitko nije posegnuo za šalicom. Na stolu su stajale dvije šalice, jedna za mene, jedna za njega – simboli naše svakodnevne distance.

“Ne dramatiziraj, Alma,” promrmljao je, ne podižući pogled. “Sve je u redu. Imamo krov nad glavom, dijete je zdravo. Što ti još treba?”

To “što ti još treba” odzvanjalo mi je u glavi danima. Nisam znala kako mu objasniti da mi treba nježnost, razgovor, osjećaj da sam živa. Da nisam samo majka i kućanica, već žena koja želi biti voljena. Ali Darijo nije znao govoriti o osjećajima. Njegova ljubav bila je tiha, skrivena iza svakodnevnih obaveza i šutnje.

Nisam ni sama znala kad sam točno prestala biti sretna. Možda onog dana kad sam rodila našeg sina, Leona, i shvatila da ću od sada biti odgovorna za još jedno biće, a da ni sama ne znam kako preživjeti dan bez suza. Možda onog jutra kad sam ga pitala voli li me još uvijek, a on je samo slegnuo ramenima.

Moja mama, Senada, često mi je govorila: “Alma, brak nije bajka. Trpi se, šuti se, ali na kraju dana imaš nekoga uz sebe.” Ali ja nisam htjela trpjeti. Nisam htjela da moj sin odrasta u kući gdje se ljubav mjeri brojem prešućenih riječi.

Jednog četvrtka ujutro, dok je Darijo otišao na posao, a Leon još spavao, sjela sam na rub kreveta i gledala kroz prozor. Kiša je padala po limenom krovu naše male kuće u predgrađu Sarajeva. U meni se nešto slomilo. Znala sam da više ne mogu.

Spakirala sam nekoliko stvari u staru torbu: Leonovu omiljenu igračku medu, par njegovih majica, moju jaknu i nešto novca što sam godinama skrivala od Darija. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam pisala kratku poruku: “Otišla sam kod mame. Trebam vremena za sebe. Alma.”

Leon se probudio taman kad sam završavala s pakiranjem. Gledao me velikim smeđim očima i pitao: “Mama, gdje idemo?”

“Idemo kod bake Senade,” šapnula sam i poljubila ga u čelo.

Put do mamine kuće bio je dug i težak. U tramvaju su nas ljudi gledali sumnjičavo – žena s djetetom i torbom podočnjaka do poda. U glavi mi se vrtjela misao: Što ako griješim? Što ako Leonu oduzmem oca? Što ako nikad ne pronađem sreću?

Mama me dočekala na vratima s osmijehom koji je skrivao zabrinutost. “Alma, dušo…” zagrlila me čvrsto kao kad sam bila dijete.

Prva noć kod mame bila je najteža. Leon je zaspao uz mene, držeći me za ruku kao da se boji da ću nestati. Ja nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i slušala kišu kako udara po prozoru.

Sljedećih dana mama me ispitivala što se dogodilo. Nisam imala snage sve joj reći. Samo sam šaptala: “Ne mogu više tako živjeti.” Ona je klimala glavom, ali vidjela sam u njenim očima razočaranje – nije to bio život kakav je željela za svoju kćer.

Darijo nije zvao prva tri dana. Četvrti dan stigla je poruka: “Kad ćeš se vratiti? Leon mi nedostaje.” Nije pitao za mene.

U Sarajevu su svi znali sve o svima. Komšinica Azra me srela pred prodavnicom i odmah pitala: “Jesi li ti to ostavila muža?” Osjetila sam sram koji me pratio kao sjena.

Noću bih plakala u jastuk da Leon ne čuje. Pitala sam se jesam li sebična. Je li bolje dijete bez oca ili majka bez duše?

Jedne večeri mama je sjela kraj mene na kauč i tiho rekla: “Znaš, Alma… ja sam tvoj otac trpjela 35 godina. Nikad nije bilo lako. Ali ti si drugačija. Možda ćeš ti biti hrabrija nego što sam ja ikad bila.” Te riječi su mi dale snagu.

Počela sam tražiti posao – bilo što da mogu stati na svoje noge. Prijavila sam se za čistačicu u školi na Grbavici. Prvi dan posla osjećala sam se poniženo, ali i slobodno – prvi put nakon dugo vremena imala sam osjećaj da nešto radim za sebe.

Darijo je dolazio vikendom po Leona. Nikad nije pitao kako sam ja. Samo bi rekao: “Spremi ga do tri.” Leon bi se vraćao tih i povučen.

Jednog dana Leon me zagrlio i šapnuo: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Tada sam znala da nisam pogriješila.

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek učim živjeti sama sa sobom. Još uvijek osjećam krivnju i strah od osude okoline. Ali svaki put kad pogledam Leona kako se smije kod bake ili kad sama popijem kavu bez grča u želucu, znam da sam napravila prvi korak prema slobodi.

Ponekad se pitam – jesmo li mi žene na Balkanu osuđene da biramo između ljubavi prema sebi i ljubavi prema obitelji? Hoće li nas društvo ikad prestati osuđivati kad odlučimo reći “dosta”?