Kad Sam Pristala Registrirati Bratov Auto na Svoje Ime: Priča o Povjerenju, Obitelji i Dugovima
“Jelena, molim te, samo potpiši. Ne mogu ja na svoje ime, znaš kakva mi je situacija s kreditom,” brat me gleda onim svojim očima koje su uvijek znale omekšati moju odlučnost. U dnevnoj sobi miriše na kavu, ali u zraku visi nešto teže – osjećaj odgovornosti koji mi se lijepi za kožu. “Znaš da ti vjerujem, Dario, ali…” zastanem, gledam kroz prozor na kišu koja neumorno lupa po limenom krovu. “Samo dok ne riješim papire za posao u Njemačkoj. Obećajem, sve ću ja plaćati. Samo mi trebaš pomoći, sestrice.”
Potpisujem. Ruka mi drhti, ali srce mi govori da je to ispravno. Mama iz kuhinje viče: “Jelena, nemoj se petljati u tuđe dugove!” ali ja sam već odlučila. Dario je moj brat. Ako neću ja, tko će?
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Auto je vozio on, računi su dolazili na moju adresu, ali on ih je uredno plaćao. Povremeno bi me nazvao iz Njemačke: “Sve je pod kontrolom, sestrice!” Smijali smo se, šalili na račun naših roditelja koji su uvijek bili preoprezni. “Ma vidi ti nas, moderni Balkanci!” govorila sam mu.
Ali onda je stigla prva opomena za neplaćenu kaznu zbog parkiranja. Onda druga – ovaj put za prekoračenje brzine. Sve na moje ime. Zovem ga: “Dario, što se događa?” On se smije: “Ma to su gluposti, platit ću čim dođem doma!”
Nije platio. Kazne su se gomilale. Počeli su stizati i računi za osiguranje koje nije uplatio. Jednog dana došla je i opomena pred ovrhu. Mama je sjedila za stolom i gledala me kao da sam dijete koje je razbilo najdražu šalicu: “Rekla sam ti! Sad ćeš vidjeti kako je kad se miješaš u tuđe probleme!”
Tata šuti, ali vidim mu u očima razočaranje. On nikad nije bio čovjek od puno riječi, ali kad pogleda tako – znaš da si pogriješio.
Pokušavam doći do Darija. Ne javlja se na telefon. Pišem mu poruke: “Dario, molim te, javi se! Ovo više nije šala!” Prolaze dani, tjedni. Mama i tata više ne razgovaraju sa mnom kao prije. U kući vlada tišina koju prekida samo zvuk poštara koji donosi nove opomene.
Jednog dana dolazi Dario iz Njemačke. Ulazi u kuću kao da se ništa nije dogodilo. “Eeej, ljudi moji! Šta ima?” Mama ga grli, tata mu daje ruku, ali ja stojim sa strane i gledam ga s knedlom u grlu.
“Dario, moramo razgovarati,” kažem tiho.
“Ma kasnije, Jelena! Sad sam tek stigao!”
“Ne, sad!” glas mi puca.
Sjedimo u mojoj sobi. Pokazujem mu sve opomene, sve račune.
“Šta si ti mislila? Da ću ja sad sve to platiti odjednom? Pa znaš da nemam!”
“Ali obećao si! Rekao si da ćeš sve rješavati na vrijeme! Zbog tebe sam sad pred ovrhom!”
“Nisi ti morala pristati! Nitko te nije tjerao!”
Te riječi me režu dublje nego što sam očekivala. Sjedim na krevetu i osjećam kako mi suze klize niz lice.
Sljedećih dana atmosfera u kući postaje nepodnošljiva. Mama pokušava smiriti situaciju: “Djeco, obitelj je najvažnija!” Tata šuti i odlazi ranije na posao. Dario izlazi iz kuće i vraća se kasno noću.
Prijateljica Sanja me zove na kavu: “Jelena, nisi ti kriva što si vjerovala bratu. Ali moraš misliti i na sebe.” Gledam je i pitam se gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema obitelji uvijek mora biti bezuvjetna? Ili postoji granica?
Jedne večeri sjedim sama u sobi i gledam stare slike – nas dvoje kao djeca, sretni i bezbrižni. Sjećam se kako smo dijelili sve: igračke, tajne, snove o boljem životu.
Sad dijelimo samo tišinu i neizgovorene riječi.
Dugovi su ostali na meni. Dario je otišao natrag u Njemačku bez riječi oproštaja ili zahvalnosti. Roditelji su prestali pričati o tome, ali znam da me gledaju drugačije.
Ponekad se pitam: gdje sam pogriješila? Je li ljubav prema obitelji vrijedna svega ovoga? Ili sam samo bila naivna sestra koja je vjerovala pogrešnoj osobi?
Možda ste i vi nekad bili u sličnoj situaciji? Gdje vi povlačite granicu između pomoći i vlastite sigurnosti?