Kad se obećanja slome: Rođenje Leona i tišina mojih roditelja
“Ivana, nisi valjda opet sama?” – glas moje prijateljice Mirele probio je tišinu stana dok sam pokušavala uspavati Leona, koji je neutješno plakao već sat vremena. Ruke su mi drhtale, a suze su mi klizile niz lice. “Gdje su ti mama i tata? Zar nisu rekli da će doći pomoći kad se mali rodi?”
Zastala sam na trenutak, gledajući u mobitel kao da će mi on dati odgovor. “Rekli su… obećali su. Ali evo, nema ih. Kažu da imaju previše obaveza, da im je teško putovati iz Osijeka do Zagreba, da su umorni. A ja… ja više ne znam što da mislim.”
Mirela je šutjela nekoliko sekundi, a onda tiho rekla: “Znaš, nije lako biti sama s bebom. Ali nisi ti kriva što su oni takvi.”
Ali osjećala sam se krivom. Cijelu trudnoću moji roditelji, Marija i Željko, pričali su kako će biti uz mene, kako će mi pomoći kad Leon dođe na svijet. Sjećam se mamine ruke na mom trbuhu: “Ivana, ti samo brini o sebi i bebi, mi ćemo sve ostalo.” Tata je šalio: “Bit ću najbolji djed u kvartu!” Vjerovala sam im. Možda previše.
Kad sam rodila Leona, sve se promijenilo. Prva dva dana poslali su poruke: “Čestitamo!”, “Javi ako što trebaš.” Ali kad sam ih stvarno trebala – kad sam noćima nespavala, kad mi je tijelo boljelo od poroda, kad me Leonova temperatura prestravila – njih nije bilo. Zvala sam ih, molila da dođu barem na vikend. Mama je rekla: “Ivana, znaš da nas posao pritišće. Tata ima problema s leđima. Ne možemo sad.” Osjetila sam kako mi se srce steže.
Moj muž Dario radio je po cijele dane u građevinskoj firmi. Vraćao bi se kući iscrpljen, a ja bih mu u naručje gurala uplakanu bebu i pokušavala zaspati barem pola sata. Ponekad bih ga gledala kako sjedi na rubu kreveta, pogleda izgubljenog negdje daleko: “Ivana, ne znam koliko još možemo ovako…” I ja sam se pitala isto.
Jedne večeri, dok je Leon imao temperaturu i plakao bez prestanka, nazvala sam mamu u suzama: “Molim te, dođite! Ne znam više što da radim!” S druge strane čula sam samo tišinu, a onda hladan glas: “Ivana, moraš naučiti biti samostalna. I mi smo sve prošli sami.” Spustila sam slušalicu i osjetila kako se nešto u meni lomi.
Dani su prolazili u magli umora i razočaranja. Počela sam izbjegavati roditelje – nisam im slala slike Leona, nisam ih zvala. Oni su to primijetili tek nakon mjesec dana: “Zašto nam se ne javljaš? Zar smo ti nešto skrivili?” Nisam im znala objasniti koliko me boli njihova odsutnost.
Jednog dana došli su nenajavljeno. Mama je donijela pitu od jabuka, tata je nosio plišanog medu za Leona. Sjeli su za stol kao da se ništa nije dogodilo. Gledala sam ih i osjećala bijes i tugu istovremeno.
“Ivana, znaš da te volimo… Ali i nama je teško,” rekla je mama tiho.
“Teško? Meni nije teško? Svaku noć ne spavam, svaku sekundu brinem hoće li Leon biti dobro! Gdje ste bili kad sam vas trebala?” glas mi je drhtao.
Tata je šutio, gledao kroz prozor. Mama je oborila pogled.
“Nismo znali da ti je toliko teško,” prošaptala je.
“Niste znali jer niste htjeli znati!” viknula sam kroz suze.
Te večeri otišli su bez riječi. Dario me zagrlio: “Možda si bila prestroga…” Ali nisam mogla drugačije.
Prolazili su tjedni. Roditelji su slali poruke, ali ja nisam odgovarala. Osjećala sam se izdano – ne samo zbog njihove odsutnosti nego i zbog lažnih obećanja koja su mi dali. Počela sam razmišljati o tome koliko se obiteljske vrijednosti promijenile – nekad su bake i djedovi bili tu za unuke, danas svi žive svoje živote.
Jedne nedjelje otišla sam s Leonom u park. Srela sam stariju gospođu iz susjedstva, Ružu, koja je čuvala unuku.
“Ivana, gdje su tvoji roditelji? Zar ne dolaze vidjeti malog?”
Slegnula sam ramenima: “Zauzeti su…”
Ruža me pogledala s tugom: “Nekad smo svi živjeli zajedno. Danas svatko gleda sebe. Nije to dobro za djecu ni za nas stare.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala.
Navečer sam dugo gledala Leona dok je spavao. Pitala sam se jesam li previše očekivala od svojih roditelja ili su oni zaboravili što znači biti obitelj. Jesam li ja ta koja treba oprostiti ili oni koji trebaju shvatiti koliko boli njihova tišina?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili možda mislite da pretjerujem. Ali recite mi – jesu li obiteljska obećanja danas samo prazne riječi ili još uvijek vrijede? Što vi mislite?