Kad se srce probudi: Priča o Emini i ocu koji nije odustao

“Emina, čuješ li me? Molim te, otvori oči…” Glas mog oca, promukao od suza i neprospavanih noći, probijao se kroz gustu maglu u kojoj sam plutala. Nisam mogla odgovoriti. Nisam mogla ni pomaknuti prst. Ali negdje duboko, osjećala sam njegovu prisutnost, toplinu njegove ruke na mojoj.

Bilo je to u bolnici na Rebru, gdje su bijeli zidovi mirisali na dezinfekciju i strah. Ležala sam nepomična već mjesecima, nakon prometne nesreće na izlazu iz Sarajeva. Sjećam se samo zvuka kočnica, krika moje sestre Lejle i mraka koji me progutao. Liječnici su rekli da su šanse male. “Gospodine Hadžić, morate biti realni…” čula sam mamu kako plače u hodniku dok joj doktorica Mirna objašnjava da možda nikada neću otvoriti oči.

Ali tata nije odustajao. Svakog dana dolazio je s istom starom gitarom koju je svirao još dok je bio student u Zagrebu. Sjedio bi kraj mog kreveta, prebirao žice i pjevao pjesme koje smo zajedno slušali dok sam bila dijete – od Indexa do Olivera. “Emina, sjećaš li se kad smo pjevali ‘Jesen u meni’?” pitao bi tiho, kao da će me pjesma vratiti iz tame.

Moja mama, Azra, bila je slomljena. Po cijele dane sjedila je u čekaonici, držeći Lejlu za ruku. Moja sestra je prestala pričati o fakultetu, o dečku iz Mostara, o svemu što joj je prije bilo važno. Svi su živjeli u sjeni moje kome.

Jednog dana, dok je tata svirao “Molitvu” Kemala Montena, osjetila sam nešto drugačije. Kao da su mi prsti zadrhtali. Nisam znala je li to san ili java. Tata je zastao usred pjesme i pogledao me. “Emina? Jesi li to ti?” Suze su mu klizile niz obraze dok je stiskao moju ruku.

Dani su prolazili sporo. Liječnici su govorili da nema promjena, ali tata nije prestajao dolaziti. Jedne večeri, kad su svi već izgubili nadu, dogodilo se čudo. Otvorila sam oči. Prvo što sam vidjela bio je tata kako svira gitaru i pjeva kroz suze: “Zagrli me…”

Soba se ispunila vrištanjem i plakanjem. Mama je pala na koljena, Lejla me grlila kao da me nikada neće pustiti. Liječnici su trčali po hodniku, a tata je samo sjedio kraj mene i šaptao: “Znao sam da ćeš se vratiti. Znao sam.”

Oporavak nije bio lak. Morala sam ponovno učiti hodati, govoriti, jesti sama. Fizioterapeut Ivan bio je strog ali pravedan: “Emina, nema odustajanja! Ako si mogla preživjeti dvadeset mjeseci kome, možeš i ovo!”

Ali najteže su bile noći. Tada bi me preplavila tjeskoba – što ako se opet ne probudim? Što ako razočaram sve koji su vjerovali u mene? Tata bi tada došao s gitarom i tiho svirao dok ne zaspim.

Obitelj se promijenila. Mama je postala nježnija, Lejla hrabrija. Tata… Tata je postao moj heroj. Ljudi iz susjedstva dolazili su s kolačima i pričama o tome kako su molili za mene u džamiji i crkvi. Čak je i susjed Stipe, koji nikad nije pričao s nama zbog stare svađe oko parkinga, donio smokve iz Dalmacije.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli baklavu koju je mama napravila prvi put nakon nesreće, tata me pogledao i rekao: “Emina, znaš li zašto nisam odustao? Zato što si ti moje srce. A srce nikad ne prestaje voljeti.”

Suze su mi navrle na oči. Pogledala sam oko sebe – obitelj koja se raspadala sada je bila jača nego ikad.

Ali ponekad se pitam: Što bi bilo da tata nije vjerovao? Koliko nas često život testira do krajnjih granica? I koliko daleko smo spremni ići za one koje volimo?

Što vi mislite – gdje završava nada, a počinje čudo? Da li biste vi imali snage čekati dvadeset mjeseci kao moj otac?