Kad se vrata otvore: Povratak u selo i suočavanje s obitelji
„Ana, dolaze ti tetka Jasna i rođaci iz Sarajeva! Pripremi sobu i nemoj opet kasniti!“, vikala je mama u slušalicu, a ja sam zurila kroz prozor svog malog stana u Zagrebu, osjećajući kako mi se grlo steže. Zrak je bio težak, a u meni se miješala ljutnja i tuga. Nikad nisam voljela ta obiteljska okupljanja na selu kod nas u Lici. Uvijek sam bila ona koja šuti za stolom, koja ne zna što reći kad krene priča o zemlji, kravama, ili o tome kako „djevojka mora znati kuhati i rađati djecu“.
Ali ovaj put nisam spakirala kofere s namjerom da pobjegnem čim prođe ručak. Ovaj put sam odlučila ostati, pogledati svakoga u oči i reći što mislim. Možda prvi put u životu.
Put do sela bio je dug i prašnjav. U autu sam vrtjela stare pjesme iz djetinjstva, pokušavajući se prisjetiti kad sam zadnji put bila istinski sretna tamo. Sjećam se mirisa kruha iz peći, ali i tatinih grubih riječi kad sam rekla da želim studirati psihologiju, a ne agronomiju kao brat Ivan. “Šta će ti to? Ko će te hranit?” pitao je tada. Mama je šutjela, kao i uvijek.
Kad sam stigla, dvorište je već bilo puno auta. Djeca su trčala oko kokošinjca, a tetka Jasna je vikala: “Ana, vidi kako si smršavila! Ne jedeš ti ništa u tom Zagrebu!” Smijala sam se kroz zube, ali u meni je ključalo.
U kuhinji su već počele prve tenzije. “Ti si ona naša pametna, jel’ tako?” dobacila je sestrična Mirela dok je rezala luk. “A šta radiš tamo u tom gradu? Imaš li dečka?”
“Radim u školi, predajem psihologiju. Nemam dečka,” odgovorila sam kratko.
“A kad ćeš se udati? Nije ti više dvadeset!” ubacila se tetka Jasna.
Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Možda neću nikad. Možda mi to nije cilj u životu,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastao je muk. Mama je nervozno prebacivala lonce po štednjaku. Brat Ivan me pogledao ispod oka, a onda se nasmijao: “Ma pusti je, ona uvijek mora biti posebna.”
Popodne je prošlo u napetoj tišini. Djeca su vrištala po dvorištu, a odrasli su pričali o politici i cijenama goriva. Ja sam sjedila na klupi ispod stare kruške i gledala u brda. Pridružila mi se baka Mara.
“Znaš, dijete moje, nije lako biti drugačiji ovdje,” rekla je tiho. “Ali ni bježanje nije rješenje. Ja sam cijeli život šutjela i gledaj gdje me to dovelo.”
Pogledala sam je iznenađeno. Baka nikad nije pričala o sebi.
“Svi misle da je lako biti žena na selu. Ali ja sam sanjala Pariz, znaš li to? Htjela sam biti krojačica. Ali nisam smjela ni reći naglas.”
Osjetila sam suze u očima.
“Bako… ja ne znam više gdje pripadam,” prošaptala sam.
“Pripadaš tamo gdje si svoja,” odgovorila je i stisnula mi ruku.
Navečer smo svi sjeli za stol. Miris pečenja širio se kućom, ali hrana mi nije prolazila kroz grlo. Tata je nazdravio: “Za obitelj!” Svi su kucnuli čašama osim mene.
“Ana, što ti je?” upitala me mama tiho dok smo prali suđe.
“Umorna sam od toga da stalno moram biti netko drugi kad dođem ovdje,” rekla sam joj iskreno prvi put u životu.
Mama je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “I ja sam umorna, Ana. Ali ne znam kako drugačije.”
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam kako vjetar nosi miris sijena kroz prozor i razmišljala o svemu što sam prešutjela svih ovih godina. O tome kako sam uvijek pokušavala udovoljiti svima osim sebi.
Ujutro sam sjela s mamom na klupu ispred kuće dok su ostali još spavali.
“Znaš, mama… možda neću nikad biti ona Ana koju vi želite. Ali mogu biti dobra kćerka na svoj način. Ako mi dopustite da budem svoja.”
Mama me pogledala kroz suze i prvi put me zagrlila onako čvrsto kao kad sam bila mala.
Kad su gosti otišli, ostala sam još jedan dan. Pomogla baki oko vrta, popila kavu s mamom bez riječi i shvatila da možda nikad neću potpuno pripadati ovom mjestu – ali mogu ga voljeti na svoj način.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote samo zato što se bojimo reći tko smo? Hoćemo li ikada imati hrabrosti biti svoji pred onima koje najviše volimo?