Kad se vrata zatvore: Priča o Paulini i majčinoj tišini
“Mamo, mogu li doći kod tebe na nekoliko tjedana?” Moj glas je drhtao dok sam stajala u hodniku, mobitel stisnut uz uho, a pogled mi bježao prema prozoru kroz koji su kapale prve proljetne kiše. S druge strane tišina, pa onda njezin umoran uzdah. “Naravno, Paulina. Vrata su ti uvijek otvorena.” Zatvorila sam oči, osjetila olakšanje, ali i sram. Opet bježim. Opet se vraćam pod isti krov pod kojim sam odrasla, a od kojeg sam toliko puta pokušala pobjeći.
Sve je počelo prije tri godine kad sam se udala za Dinu. On je bio tih, povučen, ali pažljiv. Njegova majka, Senada, bila je druga priča. Od prvog dana osjećala sam njezin pogled na sebi – kao da procjenjuje svaku moju riječ, svaki moj pokret. “Paulina, znaš li ti skuhati pravi grah? Kod nas u Bosni to se radi ovako…” ili “Dino voli da mu se košulje peglaju na određeni način, navikla sam ga na to.” Smijala sam se tada, pokušavala biti ljubazna, ali svaka njezina rečenica bila je kao mala igla pod kožom.
Dino je šutio. Kad bih mu rekla da mi smeta što njegova majka dolazi nenajavljeno ili što komentira moj način kuhanja, samo bi slegnuo ramenima: “Ma pusti, znaš kakva je ona. Ne misli ništa loše.” Ali meni je bilo loše. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, zatvarati se u sobu kad bi Senada došla. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Prije mjesec dana sve je kulminiralo. Senada je došla s velikom torbom i rekla: “Ostat ću kod vas dok mi ne završe radovi u stanu.” Nije pitala. Samo je došla. Dino joj je nosio torbu u gostinsku sobu, a ja sam gledala kroz prozor i brojala dane do njezina odlaska. Svaku večer sam slušala kako joj Dino priča o poslu, kako joj pokazuje slike iz djetinjstva koje nikad meni nije pokazao. Osjećala sam se kao uljez.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Senada je ušla u kuhinju i tiho rekla: “Paulina, znam da ti nije lako sa mnom. Ali Dino je moj sin. Ja sam ga odgojila i uvijek ću biti tu za njega.” Nisam znala što da kažem. Samo sam nastavila prati čaše dok mi suze nisu zamutile pogled.
Te noći nazvala sam mamu. “Mamo, mogu li doći kod tebe na nekoliko tjedana?”
Kad sam stigla kod mame u Osijek, dočekala me s toplim burekom i zagrljajem koji mi je trebao više nego išta na svijetu. Sjele smo za stol, a ona me gledala onim svojim blagim pogledom koji sve vidi i sve razumije.
“Paulina, znaš da te volim i da si uvijek dobrodošla. Ali ne možeš stalno bježati kad naiđe problem.”
“Znam, mama… Ali ne mogu više tamo. Dino me ne vidi. Njegova mama je svuda oko nas. Kao da nema mjesta za mene.”
Mama je šutjela neko vrijeme pa uzdahnula: “Znaš li koliko sam puta ja poželjela pobjeći od tvog oca? Koliko puta sam plakala jer nisam znala kako dalje? Ali ostala sam zbog tebe. Zbog nas.” Pogledala me ozbiljno: “Ne kažem da moraš ostati ako si nesretna. Ali moraš znati što želiš. Ne možeš stalno biti između dvije kuće, dva života.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Cijeli tjedan sam šetala Dravom, gledala labudove i razmišljala o svemu što mi je rekla. Dino mi je slao poruke: “Kad se vraćaš? Svekrva pita za tebe.” Nisam odgovarala.
Jedne večeri mama je imala gošću – svoju prijateljicu Jasnu iz Sarajeva. Sjele smo zajedno na balkon, pile kavu i pričale o životu.
“Znaš, Paulina,” rekla je Jasna, “ja sam prije deset godina otišla iz Sarajeva jer nisam mogla više živjeti sa svekrvom pod istim krovom. Moj muž nije razumio zašto mi smeta što njegova majka ulazi u našu sobu bez kucanja. Otišla sam kod svoje mame na mjesec dana – i nikad se više nisam vratila njemu. Sad imam svoj mir, ali ponekad se pitam jesam li trebala više boriti se za nas…”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Jesam li ja kukavica jer bježim? Ili samo želim malo mira?
Nakon dva tjedna mama me pitala: “Što ćeš sad? Vratiti se ili ostati ovdje?”
Nisam znala odgovoriti. Dino me zvao svaki dan, ali nikad nije pitao kako sam – samo kad ću doći.
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem praznine. Pogledala sam kroz prozor na sivu ulicu i shvatila da ni ovdje nisam pronašla ono što tražim. Nedostajao mi je dom – ali ne onaj s Dinom i Senadom, nego dom u kojem mogu biti svoja.
Spakirala sam stvari i sjela s mamom za stol.
“Mama, mislim da moram razgovarati s Dinom. Ne mogu više ovako – ni tamo ni ovdje nisam sretna.” Mama me zagrlila: “To je tvoj život, Paulina. Samo ti znaš što ti treba.”
Vratila sam se u Zagreb i sjela s Dinom za stol.
“Dino, moramo razgovarati. Ne mogu više živjeti ovako – osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama je stalno tu, a ti… ti si uvijek negdje između nas dvije.” Dino je šutio dugo, pa rekao: “Ne znam što želiš da napravim.” Suze su mi krenule niz lice: “Želim da vidiš mene. Da vidiš kako se osjećam.”
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla u mali stan koji iznajmljuje prijateljica Ivana dok je u Njemačkoj. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Ponekad navečer sjednem uz prozor i pitam se: Jesam li pogriješila što nisam više pokušavala? Ili je ovo jedini način da sačuvam sebe?
Što vi mislite – gdje završava kompromis, a gdje počinje gubitak sebe?