Kad Sreća Postane Teret: Priča o Ocu i Sinu u Zagrebu
“Goran, jesi li siguran da to želiš?” Ivana me gledala ravno u oči, a ja sam osjećao kako mi srce lupa u grlu. Bilo je to jedno od onih zagrebačkih jutara kad magla ne popušta ni do podneva, a ti se osjećaš kao da si zarobljen u vlastitom stanu na Trešnjevci. Prije samo pet minuta držao sam u ruci test na trudnoću, a sada sam već bio na rubu panike.
“Naravno da želim! Samo… znaš da nisam baš najbolji s djecom. Nisam nikad ni držao bebu u rukama.”
Ivana je šutjela. Njezina tišina bila je glasnija od bilo kakve vike. Znao sam da me testira, da želi čuti nešto više od običnog ‘da’. Ali što ako nisam spreman? Imam 39 godina, stalni posao u banci, naslijeđeni stan od pokojnog djeda, ali osjećam se kao dijete koje se izgubilo u tramvaju.
Moja majka, Marija, nije skrivala svoje oduševljenje kad smo joj rekli. “Napokon! Mislila sam da nikad neću dočekati unuče!” vikala je dok je već planirala kako će preurediti našu dnevnu sobu za bebu. Otac, Stjepan, samo je kimnuo glavom i promrmljao: “Samo da bude zdravlje.”
Prvih nekoliko mjeseci prošlo je u euforiji. Ivana je blistala, a ja sam se trudio biti najbolji partner – išao sam po kisele krastavce u ponoć, čitao knjige o roditeljstvu i čak pristao na tečaj disanja za trudnice. Ali negdje oko šestog mjeseca trudnoće, počeo sam osjećati pritisak. Svaki savjet koji sam dobio od prijatelja ili kolega zvučao je kao upozorenje: “Spavaj dok možeš!”, “Zaboravi na izlaske!”, “Pripremi se na kaos!”
Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, Ivana je tiho rekla: “Gorane, bojim se. Što ako ne budemo dobri roditelji?”
Zagrlio sam je, ali nisam imao odgovor. I mene je bilo strah.
Kad se Filip rodio, osjećao sam se kao da mi je netko izvadio srce iz grudi i stavio ga u to malo biće. Prvi put kad sam ga držao, plakao sam. Ali već nakon nekoliko dana euforija je nestala. Filip nije spavao noću, Ivana je bila iscrpljena i nervozna, a ja sam se osjećao beskorisno. Svaka sitnica postala je razlog za svađu.
“Zašto nisi promijenio pelenu? Zar ti je teško pomoći?” vikala bi Ivana dok bih ja pokušavao pronaći čiste pelene među hrpom neopranog veša.
“Cijeli dan radim! Zar misliš da mi je lako?” odgovarao bih preglasno.
Moji roditelji su dolazili svaki vikend. Majka bi kritizirala sve – od načina na koji hranimo Filipa do toga kako smo posložili igračke. Otac bi sjedio u kutu i gledao televiziju, povremeno dobacujući: “U moje vrijeme nije bilo ovakvih problema.”
Jednog dana Ivana je otišla kod svoje mame u Dubravu i ostavila me s Filipom cijeli vikend. Bio sam prestravljen. Prva noć prošla je u suzama – njegovim i mojim. Nisam znao kako ga smiriti. Drugu noć sam ga nosio po stanu satima, pjevao mu pjesme koje ni sam nisam znao da znam.
Kad se Ivana vratila, našla me kako sjedim na podu s Filipom u naručju, obojica iscrpljeni ali živi. Pogledala me i rekla: “Sad znaš kako mi je.”
Nakon tog vikenda nešto se promijenilo među nama. Počeli smo više razgovarati, manje se svađati. Ali problemi nisu nestali. Financije su postale tema svakodnevnih rasprava – pelene su skupe, vrtić još skuplji, a ja sam dobio otkaz zbog restrukturiranja banke.
“Što ćemo sad?” pitala me Ivana jedne večeri dok je Filip spavao.
“Naći ću drugi posao. Ne brini,” odgovorio sam, ali nisam bio siguran vjerujem li u to.
Počeo sam raditi honorarno za jednu IT firmu, ali novca nije bilo dovoljno. Osjećao sam se kao promašaj – ni dobar otac ni dobar muž ni uspješan muškarac kakvim su me učili da moram biti.
Jednog dana otišao sam kod prijatelja Daria na pivo.
“Brate, svi prolazimo kroz to,” rekao mi je dok smo sjedili na klupi u Maksimiru. “Nisi ti ništa gori od drugih. Samo nitko ne priča o tome koliko je teško biti tata danas.”
Te riječi su mi ostale u glavi danima. Počeo sam primjećivati druge očeve u parku – svi su izgledali izgubljeno kao i ja.
S vremenom smo Ivana i ja naučili dijeliti obaveze i razgovarati o svojim strahovima. Filip je rastao, a s njim i naše povjerenje jedno u drugo. Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li dovoljno dobar otac? Hoće li Filip jednog dana biti ponosan na mene?
Ponekad se pitam – koliko nas ima koji šutimo o svojim slabostima iz straha da ne ispadnemo slabići? Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo priznali da nismo savršeni.