Kad su mi htjeli uzeti ime i sina: Priča o borbi za dostojanstvo

“Nećeš ti nositi naše prezime, Jasmina! Nikad!” – vrisnula je svekrva, a tanjur je tresnuo o stol tako snažno da je čaj prosuo po stolnjaku. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji stana u Sarajevu, osjećala sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Moj muž, Dario, šutio je, gledao u pod, a naš sin Luka, tek navršio tri godine, zbunjeno me gledao svojim velikim smeđim očima.

Nisam znala što me više boli – svekrvin prezir ili Darijeva šutnja. Udala sam se iz ljubavi, vjerujući da ćemo zajedno graditi dom pun topline i razumijevanja. Ali od prvog dana, njegova majka, gospođa Milena, nije mogla podnijeti što sam iz Mostara i što nosim prezime Mujkić. “Naša krv nije za svakoga,” znala bi reći kad bi mislila da ne čujem.

Kad sam zatrudnjela, nadala sam se da će dijete donijeti mir u našu kuću. Ali Luka je samo produbio jaz. Milena je zahtijevala da dijete nosi isključivo Darijevo prezime i da ga odgajamo po “njihovim pravilima”. Ja sam željela dvostruko prezime – Mujkić-Kovačević – kao simbol našeg zajedništva i poštovanja prema mojim roditeljima koji su me s ljubavlju odgajali kroz rat i siromaštvo.

“Jasmina, nemoj praviti scene,” šapnuo mi je Dario te večeri dok smo spremali Luku na spavanje. “Mama je staromodna, proći će je.”

Ali nije prošlo. Svaki dan bio je nova borba. Milena je počela dolaziti nenajavljeno, unositi se u moj odgoj djeteta, kritizirati svaki moj potez. “Ne znaš ti kuhati supu kako treba! Pogledaj kako je Luka mršav!” ili “U Mostaru možda tako radite, ali ovdje nećeš!”.

Jednog dana, dok sam Luku vodila u vrtić, dočekala me odgajateljica: “Gospođo Jasmina, Luka danas nije na popisu kao Mujkić-Kovačević. Samo Kovačević.”

Osjetila sam kako mi srce preskače. Otišla sam ravno u općinu i saznala da je Dario, pod pritiskom svoje majke, bez mog znanja promijenio sinovo prezime. Bez razgovora sa mnom. Bez mog pristanka.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Luku kako diše u snu i osjećala se izdano od čovjeka kojeg sam voljela. Sutradan sam spakirala nekoliko stvari i otišla s Lukom kod svojih roditelja u Mostar.

“Ne možeš tako otići!” zvao me Dario. “Mama nije mislila ništa loše. Vrati se kući!”

Ali ja više nisam imala kuću. Moj dom je bio tamo gdje mogu biti majka svom djetetu bez straha da će mi netko oduzeti pravo na njega ili na moje ime.

Počela je pravna bitka. Sudovi, odvjetnici, beskrajni sati čekanja i poniženja. Milena je svjedočila protiv mene: “Jasmina nije sposobna biti majka! Ona ne zna naše običaje!” Dario je bio slomljen između mene i svoje majke, ali nikad nije imao hrabrosti stati na moju stranu.

Moji roditelji su plakali sa mnom svaku noć. “Kćeri, nisi sama,” govorila mi je mama dok mi je brisala suze s obraza. “Borimo se zajedno.” Luka je osjećao napetost, počeo se povlačiti u sebe, crtati tamne slike i buditi se noću plačući.

Jednog dana, dok smo čekali na sudu, prišla mi je žena s dvoje djece za ruku. “I meni su htjeli uzeti djecu jer sam iz druge županije,” šapnula mi je. “Ne daj se. Bori se za svoje dijete.” Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.

Sudac je na kraju presudio da Luka ima pravo na oba prezimena i da živi sa mnom u Mostaru. Milena nije došla na izricanje presude. Dario mi je poslao poruku: “Žao mi je što nisam bio jači.”

Danas Luka ima sedam godina. Veselo trči mostarskim ulicama i ponosno nosi oba prezimena – Mujkić-Kovačević. Milena nas više ne zove niti dolazi. Dario povremeno dođe vidjeti sina, ali naš odnos nikad nije zacijelio.

Ponekad noću sjedim uz Lukin krevet i pitam se: Je li vrijedilo svega? Jesam li pogriješila što sam se borila protiv cijele obitelji zbog jednog imena? Ili sam mu time pokazala da vrijedi boriti se za sebe?

Što vi mislite – gdje završava kompromis, a gdje počinje borba za vlastito dostojanstvo?