Kad Sudbina Okrene Leđa: Raspleteni Snovi Lejle i Dine

“Ne idi, Dino! Molim te, ne večeras!” viknula sam kroz suze dok je navlačio jaknu. Kiša je udarala po prozoru naše male sobe u Sarajevu, a u meni je tutnjala oluja. “Lejla, moram. Znaš da je Adnan rekao da će nas čekati samo do deset. Ako zakasnim, opet će biti priča kako sam papučar jer slušam tebe.” Dino je pokušao nasmiješiti se, ali u očima mu je titrala nervoza. “Nije mi do izlazaka, znaš to. Samo želim da ostaneš večeras. Osjećam nešto loše…” prošaptala sam, ali vrata su već zalupila.

Te noći nisam mogla zaspati. Svaka kap kiše bila je kao otkucaj sata koji odbrojava nešto strašno. Kad su mi oko ponoći zazvonili na vrata, znala sam. Srce mi je stalo dok sam gledala policajca i Dininog brata kako stoje na pragu. “Lejla… Dino je imao nesreću. Auto…” Glas mu se slomio. Srušila sam se na pod, vrišteći njegovo ime.

Dani su prolazili kao u magli. Dino je preživio, ali više nikada nije hodao. Njegove noge ostale su nepokretne, a snovi o zajedničkim putovanjima, planinarenju po Prenju, čak i običnim šetnjama po Vilsonovom – sve je nestalo u sekundi. “Zašto baš ja? Zašto nama?” pitao me kroz suze dok sam mu mijenjala zavoj na ruci. “Zato što si ti moj Dino i zato što ćemo zajedno kroz ovo proći,” šaptala sam, iako ni sama nisam vjerovala u to.

Naši roditelji nisu olakšali situaciju. Moja mama, Azra, svaki dan me podsjećala: “Lejla, mlada si. Ne moraš nositi tuđe breme cijeli život.” Dinin otac, gospodin Hasan, gledao me sumnjičavo: “Hoćeš li ti stvarno ostati uz njega? Znaš li ti šta to znači?”

Dino se povukao u sebe. Počeo je odbijati prijatelje, mene, čak i vlastitu majku. Jedne večeri, kad sam mu donijela večeru, zatekao me hladan pogled. “Lejla, idi kući. Ne trebaš ovo sebi raditi. Nisam više onaj isti Dino kojeg si voljela.” Sjela sam kraj njega i uzela ga za ruku. “Možda nisi isti, ali ja još uvijek volim tebe. I neću otići.”

Ali istina je bila da sam se i sama lomila iznutra. Prijateljice su izlazile, studirale u Zagrebu ili Beču, a ja sam svaki dan provodila između bolnice i kuće. Jedne noći, kad sam mislila da spava, sjela sam na balkon i pustila suze da teku. “Bože, daj mi snage… ili mi daj znak da odem.”

Jednog dana došao je poziv iz Zagreba – primljena sam na Akademiju likovnih umjetnosti! Srce mi je zaigralo prvi put nakon mjeseci tuge. Dino je bio prvi kojem sam željela reći. Sjela sam kraj njega i ispričala mu sve.

“To je tvoja prilika, Lejla,” rekao je tiho. “Ne smiješ ostati zbog mene.” Ali kad sam ga pogledala, vidjela sam suzu koja mu klizi niz obraz.

“A šta ako ne mogu otići? Šta ako te izgubim zauvijek?” pitala sam ga drhteći.

“Već me gubiš ako ostaneš ovdje i mrziš svaki dan zbog mene,” odgovorio je slomljenim glasom.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo sanjali – zajednički stan u Mostaru, mala galerija na Baščaršiji, djeca koja trče po dvorištu… Sve se činilo tako daleko.

Mama me gledala dok sam pakirala stvari. “Znaš da te volim, Lejla. Ali život ide dalje. Dino će morati pronaći svoj put bez tebe.”

Odlazak iz Sarajeva bio je najteži trenutak mog života. Dino me ispratio do autobusa u kolicima, držeći moju ruku do posljednje sekunde.

“Obećaj mi da ćeš slikati naše snove,” šapnuo je.

“Obećavam,” odgovorila sam kroz suze.

Godine su prolazile. U Zagrebu sam pronašla novi svijet – ljude koji nisu znali moju priču, profesore koji su vjerovali u moj talent. Ali svake noći sanjala sam Dinu – njegov osmijeh prije nesreće, njegove ruke oko mog struka dok plešemo na maturalnoj večeri.

Ponekad bih dobila poruku od njegove sestre: “Dino pita kako si.” Nikad nije imao hrabrosti da mi piše direktno.

Jednog dana vratila sam se u Sarajevo zbog izložbe svojih slika. Među gostima ugledala sam ga – sjedio je u kolicima na kraju galerije, gledajući moju sliku planine Prenj.

Prišla sam mu tiho.

“Sjećaš li se kad smo sanjali da ćemo tamo zajedno planinariti?” upitala sam ga.

Pogledao me s blagim osmijehom: “Sada planinarimo kroz uspomene, Lejla. I znaš šta? I to je dovoljno nekad.”

Stajali smo tako u tišini dok su ljudi prolazili pored nas.

I sada se pitam: Je li sudbina uvijek jača od naših snova? Ili smo mi ti koji biramo kako ćemo živjeti s onim što nam život donese?