Kad susjeda otvori oči: Istina koju nisam htjela znati
“Ajla, moram ti nešto reći…” Jasmina je stajala na mom pragu, stisnutih usana i pogleda koji je izbjegavao moj. Ključevi su mi zveckali u ruci, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to običan četvrtak, ali već po njenom glasu znala sam da ništa više neće biti isto.
“Šta je bilo, Jasmina?” pokušala sam zvučati smireno, ali glas mi je zadrhtao. Pogledala me, oči su joj bile pune suza. “Ajla, ne znam kako da ti kažem… ali mislim da moraš znati. Vidjela sam Amira sinoć… nije bio sam. Bio je s onom ženom iz apoteke. Držali su se za ruke.”
Zrak mi je zastao u plućima. Amir? Moj Amir? Onaj koji mi je godinama govorio da sam mu sve na svijetu? Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Jasmina, sigurna si? Možda si ih zamijenila?”
“Ne, Ajla. Vidjela sam ih jasno. Nisam htjela vjerovati ni sama sebi, ali…”
Nisam više slušala. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno: izdaja. Sjetila sam se svih onih večeri kad je kasnio s posla, svih poruka koje je skrivao, svih lažnih osmijeha kad bih ga pitala gdje je bio. Sve mi se složilo kao slagalica kojoj je nedostajao samo jedan komadić – i Jasmina mi ga je upravo dala.
Ušla sam u stan kao sjena same sebe. Na stolu su bile dvije šalice kave koje smo Amir i ja jutros pili zajedno. Pogledala sam ih i osjetila mučninu. Kako je mogao? Kako sam ja mogla biti tako slijepa?
Telefon mi je zazvonio. Amir. Nisam se javila. Sjela sam na pod u kuhinji i pustila suze da teku. Sjetila sam se naše prve šetnje po Vilsonovom šetalištu, njegovih obećanja da će me uvijek čuvati. Sjetila sam se kako smo zajedno birali ime za našu kćer Lejlu, kako smo sanjali o kući na moru.
Te noći nisam spavala. Lejla je spavala u svojoj sobi, a ja sam sjedila na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. U glavi su mi se vrtjele slike Amira i te žene iz apoteke – Senade, uvijek nasmijane kad bih došla po lijek za Lejlu.
Sljedeće jutro Amir je došao kući ranije nego inače. Pogledao me i odmah znao da nešto nije u redu.
“Ajla, šta se dešava? Zašto ne odgovaraš na poruke?”
“Amire, reci mi istinu. Gdje si bio sinoć?”
Zastao je, a onda skrenuo pogled.
“Ajla… nije to ono što misliš…”
“Nije?! Onda mi objasni šta si radio sa Senadom iz apoteke!”
Šutio je. Taj muk bio je gori od bilo kakvog priznanja.
“Znaš li koliko si me povrijedio? Koliko sam ti vjerovala?”
Pokušao me zagrliti, ali odmakla sam se kao da me opekao.
“Ajla, molim te… Nisam htio da te povrijedim. Bilo je to samo nekoliko puta… Nisam znao kako da ti kažem…”
“Nisi znao?! A znao si lagati svaki dan! Znao si gledati me u oči i govoriti da me voliš!”
Lejla se probudila i došla do vrata sobe, zbunjeno gledajući nas dvoje.
“Mama, tata, zašto vičete?”
Amir je odmah otišao do nje i zagrlio je. Ja sam samo stajala i gledala ih – moju malu obitelj koja se raspada pred mojim očima.
Tih dana nisam znala što da radim. Svaka riječ koju bih čula od prijateljica zvučala je kao savjet iz nekog drugog života: “Oprosti mu zbog Lejle”, “Svi griješe”, “Bit će ti još gore sama”. Ali ja nisam mogla zaboraviti ono što sam vidjela u Jasmininim očima – iskrenu tugu zbog mene.
Jedne večeri Jasmina me pozvala na kafu.
“Ajla, znam da ti je teško. Ali moraš misliti na sebe. Zaslužuješ istinu, ali i sreću. Ne ostaj zbog drugih – ostani samo ako to stvarno želiš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Gledala sam Amira kako pokušava biti bolji muž – kupovao mi cvijeće, vodio Lejlu u park, kuhao večeru. Ali između nas više nije bilo povjerenja. Svaki njegov pogled bio mi je sumnjiv, svaki osmijeh lažan.
Jednog jutra odlučila sam otići kod roditelja u Mostar na nekoliko dana s Lejlom. Amir nije protestirao – samo je šutio dok smo pakirale stvari.
U Mostaru sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris djetinjstva i sigurnosti. Mama me zagrlila bez riječi, a tata me samo potapšao po ramenu.
“Ajla, život ti uvijek donese ono što najmanje očekuješ”, rekla mi je mama dok smo pile kafu na terasi. “Ali ti si jaka žena. Ne dozvoli nikome da te slomi.”
Nakon tjedan dana vratile smo se u Sarajevo. Amir me čekao pred vratima stana.
“Ajla, ne mogu bez vas. Znam da sam pogriješio i ne tražim da mi odmah oprostiš… ali želim pokušati opet biti obitelj.”
Gledala sam ga dugo, tražeći u njegovim očima onu iskrenost koju sam nekad voljela.
“Amire, možda ćemo jednog dana opet biti sretni… ali sada moram misliti na sebe i Lejlu. Povjerenje se ne vraća preko noći.”
Te večeri ležala sam pored Lejle dok je spavala i razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li mogla nešto spriječiti? Jesam li previše vjerovala?
Danas još uvijek ne znam odgovore na ta pitanja. Ali znam jedno: istina boli – ali bez nje nema novog početka.
Može li se ikada ponovno vjerovati nakon izdaje? Ili nas izdaja zauvijek promijeni?