Kad svekrva kroji moj život: Priča o izgubljenom glasu i hrabrosti da ga pronađem

“Ivana, nisi ti ovdje ništa odlučivala, jasno? Ova kuća je Damirova, a ja znam što je najbolje za njega!” – glas svekrve Milene parao je zrak dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjur u ruci. Ruke su mi drhtale, ali nisam mogla izustiti ni riječ. Damir je sjedio za stolom, spuštenih očiju, šutio kao i uvijek kad bi njegova majka preuzela riječ. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.

Udala sam se za Damira s devetnaest, zaljubljena do ušiju, vjerujući da ćemo zajedno graditi nešto svoje. Ali ubrzo nakon svadbe, preselili smo kod njegovih roditelja u njihovu staru kuću u predgrađu Sarajeva. “Samo dok ne stanemo na noge,” obećavao je Damir. Ali mjeseci su prolazili, a ja sam sve više osjećala da stojim na tuđem tlu.

Milena je bila žena snažnog karaktera, navikla da sve bude po njenom. Svako jutro bi mi određivala što ću kuhati, kako ću čistiti, pa čak i kako ću odgajati našeg sina Leona. “Ivana, ne nosi mu tu majicu, prehladit će se!” ili “Nisi dobro oprala pod, vidiš li ovu mrlju?” – stalno je nalazila zamjerke. Damir bi samo slegnuo ramenima: “Pusti je, znaš kakva je moja mama.”

Najgore je bilo kad su počeli razgovori o kreditu za stan. Ja sam radila u knjižari za minimalac, Damir je bio na ugovoru u jednoj građevinskoj firmi. Sanjala sam o našem malom stanu, makar na kredit, samo da imamo svoj mir. Ali Milena je bila protiv: “Zašto bacati novac na kredit kad imate krov nad glavom? Što će vam stan? Ovdje ste sigurni!” Nije joj bilo važno što ja svaku večer plačem u kupaonici jer nemam ni kutak za sebe.

Jedne večeri, dok sam slagala Leonove igračke, čula sam Milenu kako šapće Damiru: “Vidiš li ti kako ti žena ništa ne zna? Da nije mene, ne bi znala ni ručak skuhati!” Srce mi se slomilo. Ušla sam u sobu i tiho rekla: “Damire, moramo razgovarati.” On je samo odmahnuo rukom: “Ne sad, Ivana. Umoran sam.”

Počela sam gubiti sebe. Nisam više znala tko sam ni što želim. Svaki moj prijedlog bio je ismijan ili ignoriran. Kad sam predložila da Leon ide u vrtić blizu knjižare gdje radim, Milena je planula: “Ne dolazi u obzir! Ja ću ga čuvati! Tko zna kakve su te tete!” Osjećala sam se kao dijete kojem stalno govore što smije i što ne smije.

Vrhunac je bio kad su jednog dana Damir i Milena sjeli za stol i rekli mi: “Odlučili smo da nećemo uzimati kredit. Ostat ćemo ovdje. To je najbolje za sve.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. “A što ja želim? Zar se mene ništa ne pita?” – pitala sam kroz suze. Milena me pogledala s prezirom: “Ti si još mlada, ne znaš što je život. Slušaj starije!”

Te noći nisam spavala. Gledala sam Leona kako mirno diše i shvatila da ako sada ne progovorim, nikada neću imati svoj glas. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari u torbu i otišla kod mame u Mostar. Mama me dočekala raširenih ruku: “Dijete moje, napokon si došla sebi.”

Prvih dana kod mame osjećala sam olakšanje, ali i krivnju. Što će reći ljudi? Što će biti s Leonom? Damir me zvao nekoliko puta: “Vrati se kući, mama obećava da će biti bolja.” Ali znala sam da to nisu njegove riječi – to su riječi žene koja nikad nije naučila pustiti sina da odraste.

Počela sam raditi više sati u knjižari, upisala tečaj engleskog i polako gradila svoj život iz početka. Leon je krenuo u vrtić i prvi put sam ga vidjela kako se smije bez straha da će ga netko prekoreti zbog razbacanih igračaka.

Dugo sam se pitala jesam li pogriješila što sam otišla. Ali svaki put kad bih čula Milenin glas kroz telefon – uvijek isti ton prijekora i uvrede – znala sam da nisam imala izbora. Damir nikad nije došao po mene. Ostao je uz majku.

Danas, nakon dvije godine, imam svoj mali stan i posao koji volim. Leon raste okružen ljubavlju i slobodom. Ponekad ga odvedem kod Damira, ali više nikad ne dopuštam da netko drugi odlučuje umjesto mene.

Pitam vas – koliko nas još živi tuđe živote jer nemamo hrabrosti reći “dosta”? Koliko nas još šuti dok drugi kroje našu sudbinu?