Kad te vlastita krv ostavi: Priča iz bolničke sobe
“Ne, neću doći po njega. Neka ostane tamo gdje jest!” glas s druge strane linije bio je hladan, gotovo ravnodušan. Držala sam slušalicu toliko čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. U sobi je mirisalo na dezinfekciju i staru kavu, a kroz prozor su se probijali prvi zraci proljetnog sunca. Pogledala sam prema Kreši, našem pacijentu s tetovažama i raščupanom kosom, koji je sjedio na rubu kreveta i gledao u prazno.
“Što kaže brat?” upitao me tiho, glas mu je bio pun nade, ali i straha. Nisam imala srca reći mu istinu, pa sam samo slegnula ramenima.
Krešo je bio tip kojeg bi na ulici možda zaobišli u širokom luku. Prije moždanog udara bio je vozač kamiona, a sada je jedva mogao hodati bez tuđe pomoći. Njegove tetovaže pričale su priče o izgubljenim ljubavima i propalim obećanjima. Ali ono što me najviše pogodilo bio je pogled u njegovim očima – pogled čovjeka koji je navikao biti sam, ali se ipak nadao da će ga netko čekati.
“Ivana, znaš li ti kako je to kad te tvoja krv ostavi?” pitao me jednom dok sam mu mijenjala infuziju. “Moj brat i ja nismo razgovarali godinama. Kad mi je žena umrla, on nije došao ni na sprovod. Sad kad sam ovdje, mislio sam… možda će se nešto promijeniti.”
Nisam znala što reći. U mojoj obitelji, koliko god se svađali, uvijek bismo na kraju sjedili za istim stolom. Ali ovdje, u bolnici, svakodnevno sam gledala ljude koje nitko ne posjećuje. Ljude koje obitelj zaboravi čim zatvore vrata odjela.
Tog dana kad sam nazvala Krešinog brata, osjećala sam se kao sudac i porota. S druge strane linije javio se Dario, njegov mlađi brat. “Gospođo, ja nemam više ništa s njim. On je svoj život izabrao. Neka ga pokupi tko hoće, ja neću.” Nisam ga mogla osuditi – nisam znala njihovu priču. Ali nisam mogla ni ostati ravnodušna.
Krešo je tih dana postao još tiši. Više nije tražio novine ni križaljke. Samo bi sjedio i gledao kroz prozor, kao da traži nekoga tko nikad neće doći. Kolegica Sanja mi je šapnula: “Znaš, nije on jedini. Prošli mjesec smo imali ženu iz Osijeka – sin joj nije došao ni po stvari. Kažu da je bila stroga majka, ali ipak… krv nije voda?”
Ali što kad krv postane otrov? Što kad su rane dublje od onoga što vidimo izvana? Sjetila sam se svoje prijateljice Lejle iz Sarajeva koja mi je jednom rekla: “Ivana, kod nas u Bosni kažu: ‘Bolje dobar komšija nego loš brat.'” Tada mi je to zvučalo grubo, ali sada sam shvatila koliko istine ima u tome.
Jedne večeri ostala sam duže na poslu jer Krešo nije mogao zaspati. Sjela sam kraj njega i pitala ga: “Krešo, želiš li da pokušam opet nazvati Darija? Možda se predomisli.” Pogledao me umorno: “Ne treba, Ivana. Ako ga moraš moliti da dođe po tebe, onda bolje da ne dolazi nikad.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Koliko puta smo svi mi molili za ljubav ili pažnju od onih koji nam to nisu mogli ili htjeli dati? Koliko puta smo sami sebi rekli da nam ne treba nitko, a ipak smo svaku noć čekali poruku ili poziv?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje. Socijalna služba je uključena, ali birokracija melje sporo. Krešo je trebao otići kući, ali nije imao kome. Njegov stan bio je zapušten, a susjedi nisu htjeli imati posla s njim. Jedan od njih mi je rekao: “Gospođo, taj vam je uvijek bio problematičan. Pustite ga neka ide kamo zna!”
Ali ja nisam mogla pustiti. Ne zato što sam medicinska sestra, nego zato što sam čovjek. Sjetila sam se svog oca koji je umro prošle godine – do zadnjeg dana smo bili uz njega, iako nije uvijek bio najbolji otac na svijetu.
Jednog jutra Krešo me iznenadio pitanjem: “Ivana, misliš li da sam zaslužio ovo? Da me nitko ne želi?” Nisam znala što reći pa sam samo sjela kraj njega i primila ga za ruku.
“Ne znam što si napravio svom bratu, ali znam da nitko ne zaslužuje biti sam kad mu je najteže,” rekla sam tiho.
Tog dana odlučila sam napisati pismo Dariju – ne kao medicinska sestra, nego kao sestra nekome tko bi mogao biti izgubljen. U pismu sam napisala: “Vaš brat vas treba. Ne traži oprost ni novac – samo da ga netko pokupi i odvede kući. Znam da ste povrijeđeni, ali možda je ovo prilika da oboje pronađete mir.”
Dva dana kasnije Dario se pojavio na odjelu – nervozan, zatvoren, ali ipak tu. Krešo ga je gledao kao da ne vjeruje vlastitim očima.
“Došao si?” pitao je drhtavim glasom.
Dario je samo slegnuo ramenima: “Nisam zbog tebe došao… nego zbog sebe. Da mogu mirno spavati.” Ali kad su krenuli prema izlazu, vidjela sam kako mu ruka nesigurno traži bratovu.
Nakon što su otišli, ostala sam sjediti u praznoj sobi i razmišljati o svemu što sam vidjela kroz godine rada u bolnici. Koliko nas zapravo zna oprostiti? Koliko nas ima snage pružiti ruku onome tko nas je povrijedio?
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stvarno dužni uvijek biti tu za svoju obitelj – ili postoji granica nakon koje imamo pravo reći “dosta”? Što biste vi učinili na mom mjestu?