Kad te vlastito dijete zamoli da prespavaš u hotelu: Priča o majčinskom srcu i modernim običajima
“Mama, mislim da bi bilo bolje da ovaj put prespavate u hotelu.”
Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojim ušima, kao da su izgovorene jučer, a ne prije mjesec dana. Stajala sam u Ivanovom hodniku, s torbom u ruci i osmijehom koji je polako blijedio. Gledala sam ga, svog sina, svoje dijete koje sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala nos i učila ga vezati pertle. Sada stoji preda mnom, odrasli čovjek, i moli me da ne spavam pod njegovim krovom.
“Ivane, pa zar ti smeta što smo došli? Tvoj otac i ja smo se veselili ovom vikendu…” pokušala sam tiho, nadajući se da će popustiti.
“Nije to, mama. Samo… znaš kako je, stan mi je mali, a vi ste navikli na svoj komfor. Hotel je blizu, bit će vam ugodnije. Tako svi rade danas.”
Svi rade danas? Svi? U mom svijetu, kad ti dijete dođe iz Zagreba ili Sarajeva, otvoriš mu vrata, skuhaš mu kafu i pitaš ga što želi za večeru. Kad roditelji dolaze tebi, prostreš im najljepšu posteljinu i ne pitaš za komfor. Komfor je biti zajedno.
Te noći nisam spavala. U hotelskoj sobi, dok je moj muž Zoran hrkao pored mene, gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše razmazila? Jesam li ga naučila da je obitelj nešto što se može odložiti na stranu kad postane nezgodno?
Sutradan smo otišli na ručak kod Ivana. Njegova supruga Lejla dočekala nas je s osmijehom, ali osjećala sam hladnoću u zraku. Djeca su trčkarala po stanu, a ja sam sjedila za stolom i gledala slike na zidu – njihova putovanja, osmijesi s prijateljima koje ne poznajem. Nigdje ni jedne naše slike.
“Mama, jesi dobro?” upitala me Lejla dok smo zajedno prale suđe.
“Dobro sam, samo… malo mi je sve ovo novo. Znaš, kod nas se uvijek spavalo kod djece kad se dođe u goste.”
Lejla je slegnula ramenima. “Znam, ali mi smo navikli drugačije. Djeca imaju svoje rutine, Ivan radi od kuće… Nekad je lakše kad svatko ima svoj prostor.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji.
Kasnije te večeri, dok smo šetali uz Miljacku, Zoran mi je rekao: “Vesna, pusti ih. Takva su vremena. Mi smo odrasli u drugim okolnostima.”
Ali kako pustiti? Kako ne osjećati bol kad vidiš da te tvoje dijete gura na distancu? Sjetila sam se svoje majke – kako bi ona reagirala da sam joj rekla da spava u hotelu kad dođe kod mene? Nikad joj to ne bih mogla reći.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći opravdanja za Ivana. Možda stvarno nema mjesta? Možda mu je neugodno zbog nereda? Možda Lejla ne voli gužvu? Ali nijedno opravdanje nije moglo umiriti onaj osjećaj odbačenosti.
Prije povratka kući sjeli smo na kavu u obližnjem kafiću. Ivan je bio nervozan.
“Mama, znam da ti nije lako. Ali stvarno mislim da je ovako bolje za sve. Vi imate svoj mir, mi svoj… Nema stresa.”
“Ivane, ali meni nije mir kad nisam blizu vas. Znaš li koliko mi znači kad mogu pričati s tobom prije spavanja ili kad mogu pomoći Lejli oko djece? Zar smo ti mi postali teret?”
Ivan je šutio. Gledao je u šalicu kave kao da će tamo pronaći odgovor.
“Niste teret, mama. Samo… navikli smo na svoj ritam. Djeca imaju aktivnosti, ja radim do kasno… Nije kao prije.”
Nije kao prije. To me najviše boljelo.
Vratili smo se kući tiši nego inače. Zoran je pokušavao biti racionalan: “Djeca danas žive drugačije. Imaju svoje granice. Možda bismo i mi trebali naučiti poštovati ih.” Ali meni su granice uvijek bile nešto što postoji između stranaca, ne između majke i sina.
Dani su prolazili, a ja sam sve više razmišljala o tome kako su se vremena promijenila. Sjećam se kako su moji roditelji dolazili kod nas i ostajali po tjedan dana – nikad im nije palo na pamet da idu u hotel. Sve se radilo zajedno: kuhalo se, smijalo se, svađalo se oko sitnica… Ali uvijek smo bili zajedno.
Jedne večeri nazvala me sestra Sanja iz Rijeke.
“Vesna, nemoj to uzimati srcu. I moji su isti – kad dođem kod Marije, odmah mi rezervira apartman! Kaže da joj djeca imaju školu i aktivnosti pa im smetam ako ostanem dulje od dva dana.”
Shvatila sam da nisam sama u ovoj boli. Da nas ima još – majki koje pokušavaju razumjeti novu generaciju i njihove običaje.
Ali pitam vas: Je li to napredak ili gubitak onog najvažnijeg – bliskosti? Je li komfor važniji od osjećaja pripadnosti?
Možda griješim što ne mogu prihvatiti ove nove običaje. Možda trebam naučiti biti gost u životu vlastitog djeteta. Ali jedno znam – srce majke nikad ne može biti na distanci.
Što vi mislite? Jesmo li mi stariji preosjetljivi ili su mladi zaboravili što znači obitelj?