Kad ti djeca okrenu leđa: Ispovijest jedne sarajevske majke

“Mama, zašto si to napravila? Zašto si uništila našu obitelj?” Mirzin glas odjekuje kroz stan, oštar kao nož. Njegove riječi paraju tišinu koja je već mjesecima gusta u našem domu. Gledam ga, mog najstarijeg sina, i ne prepoznajem ga. U njegovim očima više nema topline, samo hladan prezir. Lejla, moja kćerka, sjedi pored njega, stisnutih usana, pogledom zabijenim u pod.

“Nisam ja uništila ništa, djeco. Vaš otac…” pokušavam objasniti, ali Mirza me prekida.

“Dosta! Uvijek imaš izgovor! Tata kaže da si ti otišla, da si ti kriva!”

U tom trenutku osjećam kako mi se srce raspada na komadiće. Godinama sam trpjela šutnju, uvrede, hladnoću u krevetu i pogledima. Godinama sam šutjela zbog njih, zbog djece, nadajući se da će možda sutra biti bolje. Ali sutra nikad nije došlo. Kada sam konačno skupila hrabrost i otišla, nisam očekivala da ću izgubiti i njih.

Moj muž, Emir, bio je uvijek šarmantan pred drugima. U društvu bi me držao za ruku, smijao se mojim šalama. Ali čim bi se vrata stana zatvorila za nama, nestajala je svaka nježnost. Počelo je s riječima: “Nisi dovoljno dobra žena. Pogledaj se, tko bi te takvu htio?” Kasnije su došle i poruke na njegovom mobitelu koje sam slučajno vidjela – “Nedostaješ mi”, “Jedva čekam da te vidim”. Kad sam ga suočila s tim, samo bi se nasmijao: “Ti si luda. Sve izmišljaš.”

Godinama sam gutala suze u tišini kupaonice dok su djeca spavala. Nisam htjela da vide koliko sam slomljena. Ali djeca osjete sve, zar ne? Osjete napetost u zraku, čuju šaptanje iza zatvorenih vrata. Ipak, kad sam napokon rekla Emiru da odlazim, kad sam spakirala torbu i povela Lejlu i Mirzu kod svoje sestre Azre na Grbavicu, nisam mogla ni zamisliti koliko će to biti teško.

Prvih dana kod Azre osjećala sam olakšanje. Nije bilo više vikanja, nije bilo straha hoće li Emir opet doći pijan kući. Azra mi je kuhala kafu svako jutro i govorila: “Bit će bolje, Enisa. Mora biti.” Ali djeca su bila sve udaljenija. Mirza je prestao razgovarati sa mnom osim kad bi morao. Lejla je plakala noću misleći da je ne čujem.

Jednog dana sam ih oboje povela na Baščaršiju na sladoled. Pokušavala sam im objasniti: “Djeco, ja vas volim najviše na svijetu. Sve što radim, radim zbog vas.” Mirza je samo odmahnuo glavom: “Da si nas voljela, ne bi nas odvela od tate.”

Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da je bolje biti bez oca koji te povrijedi nego živjeti u laži? Kako objasniti Lejli da nije njena krivnja što mama više ne može izdržati?

Prolazili su mjeseci. Emir je počeo dolaziti po njih vikendom. Kupovao im poklone, vodio ih na pizzu i kino. Govorio im kako sam ja uvijek bila nezadovoljna, kako sam ga tjerala od kuće. Djeca su mu vjerovala jer im je davao ono što ja nisam mogla – iluziju normalnosti.

Jedne večeri Lejla mi je rekla: “Mama, tata kaže da si sebična. Da misliš samo na sebe.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

“Lejla, znaš li ti koliko sam puta plakala zbog vas? Koliko sam puta ostala zbog vas? Nije lako biti sama…”

“Ali mi želimo biti s tatom! On nas voli!” viknula je i istrčala iz sobe.

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – rođendani, izleti na Bjelašnicu, osmijesi koji su sada nestali. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Je li trebalo ostati? Je li bolje trpjeti zbog djece?

Azra me tješila: “Djeca će shvatiti kad odrastu. Sad su pod njegovim utjecajem.” Ali svaki dan bez njihovog osmijeha bio je kao rana koja ne zacjeljuje.

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to školska pedagogica: “Gospođo Enisa, Lejla ima problema u školi. Povukla se u sebe.” Srce mi je stalo. Otišla sam po nju i zagrlila je najjače što sam mogla.

“Lejla, molim te reci mi što te muči?”

“Svi pričaju o nama… Kažu da si ti kriva što smo se razveli… Ja ne znam kome da vjerujem…”

Tada sam shvatila koliko su djeca zapravo izgubljena između naših svađa i tuđih priča. Nisam više imala snage za borbu protiv Emira i njegovih laži. Mogla sam samo biti tu za njih – slušati ih, grliti ih kad plaču.

Prošlo je godinu dana otkako sam otišla od Emira. Mirza još uvijek rijetko razgovara sa mnom osim kad mora. Lejla se polako vraća meni, ali povjerenje nije isto kao prije.

Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Je li ljubav majke ikada dovoljna da izliječi rane koje drugi ostave? Hoće li mi djeca ikada oprostiti što sam izabrala sebe umjesto lažnog mira?

Možda vi znate odgovor – kako vratiti povjerenje svoje djece kad te najviše boli njihova osuda? Je li bolje ostati zbog djece ili otići zbog sebe?