Kad tišina postane najglasnija: Priča o Ani i izgubljenoj vjeri

“Ana, jesi li opet zaboravila platiti struju?” – viknula je moja svekrva Marija s vrata, dok su mi ruke drhtale iznad hladnog sudopera. Nije bilo vode. Nije bilo svjetla. Samo tišina, ona gusta, teška tišina koja se uvlači pod kožu i para srce. Djeca, Luka i Ema, sjedila su za stolom, gledajući me velikim očima punim pitanja na koja nisam imala odgovora.

Ivan je nestao prije tri mjeseca. Jednostavno je otišao na posao i više se nije vratio. Policija je rekla da nema tragova nasilja, da možda samo treba vremena. Ljudi iz sela šaptali su iza leđa: “Možda je pobjegao s nekom drugom… Možda je upao u dugove…” Nitko nije pitao kako sam ja. Nitko nije pitao kako su Luka i Ema.

“Ana, moraš biti jaka zbog djece,” govorila mi je sestra Petra preko telefona iz Zagreba. “Ali kako?” pitala sam je kroz suze. “Kako kad ne znam ni gdje je moj muž, ni hoće li biti kruha sutra?”

Svaki dan bio je borba. Ujutro bih ustajala prije zore, pokušavala pronaći nešto za doručak. Ponekad samo stari kruh umočen u mlijeko koje nam je susjeda Nada donijela iz štale. Djeca su šutjela, navikla na tišinu koja je postala naš stalni gost.

Jednog dana, dok sam stajala u redu za socijalnu pomoć u općini, čula sam kako dvije žene pričaju o meni. “Jadna Ana, ali znaš kako kažu – svatko ima svoju sudbinu. Možda joj je tako zapisano.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Zar stvarno misle da sam ja kriva što mi je muž nestao? Zar stvarno misle da sam ja birala ovu sudbinu?

Vratila sam se kući s vrećicom brašna i nekoliko jaja. Djeca su me dočekala na vratima. “Mama, hoće li tata doći danas?” pitao je Luka tiho. Sagnula sam se i zagrlila ga, pokušavajući sakriti suze. “Ne znam, zlato moje. Ali mama je tu. Mama će uvijek biti tu.”

Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušajući tišinu koja bi postajala sve glasnija. U toj tišini čula sam svoje strahove, svoje sumnje, svoje krivnje. Jesam li mogla nešto učiniti drugačije? Jesam li ga previše pritiskala zbog novca? Jesam li bila loša supruga?

Jedne večeri, dok sam prala suđe pod svijećom, Marija je sjela za stol i gledala me dugo bez riječi. “Ana,” rekla je napokon, “možda bi trebala otići kod župnika. Možda on zna što trebaš činiti.” Pogledala sam je umorno. “Župnik mi ne može vratiti Ivana. Župnik mi ne može platiti račune.” Marija je uzdahnula i otišla u svoju sobu.

Sljedećih dana počela sam tražiti posao po selu. Nitko nije htio zaposliti ženu s dvoje male djece i bez iskustva osim rada na zemlji. Onda mi je Nada ponudila da joj pomažem oko krava i kokoši za nešto novca i mlijeka. Prihvatila sam bez razmišljanja.

Radila sam od jutra do mraka, vraćala se kući umorna, ali barem su djeca imala što jesti. Ipak, svaki put kad bih prošla kroz selo osjećala sam poglede na leđima. Ljudi su šutjeli kad bih prolazila, ali njihova tišina bila je glasnija od bilo kakvih riječi.

Jednog dana stiglo je pismo iz policije – obustavljaju potragu za Ivanom zbog nedostatka dokaza o kaznenom djelu. Sjela sam na pod kuhinje i plakala kao nikad prije. Djeca su me gledala uplašeno, a ja nisam znala što im reći.

Tada sam odlučila – neću više čekati čudo. Neću više moliti Boga da mi vrati muža ili da mi netko drugi riješi probleme. Moram sama pronaći put iz ove tame.

Počela sam prodavati domaće kolače na pijaci u obližnjem gradu. Prvi dan nitko nije kupio ništa osim jedne starije gospođe koja mi je dala više novca nego što su kolači vrijedili. Drugi dan prodala sam sve u roku od sat vremena. Počela sam dobivati narudžbe za rođendane i svadbe.

Djeca su mi pomagala – Ema je ukrašavala kolače, Luka ih nosio kupcima s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima. Počeli smo živjeti bolje, ali rana u meni nije zarasla.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli topli obrok po prvi put nakon dugo vremena, Luka me pogledao i rekao: “Mama, ti si naš heroj.” Nisam znala što reći – samo sam ga zagrlila i pustila suzu.

Danas još uvijek ne znam gdje je Ivan niti hoće li se ikada vratiti. Ali naučila sam da ponekad moramo sami biti svoje čudo.

Pitam se – koliko nas još sjedi u tišini čekajući da netko drugi riješi naše probleme? Koliko nas još vjeruje da će čudo doći samo od sebe?