Kad tišina progovori – Ispovijest jedne bake
“Lejla, zašto me izbjegavaš? Jesam li ti nešto skrivila?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala unuku kako brzo sprema knjige u ruksak, izbjegavajući moj pogled. Jasmina je stajala na vratima kuhinje, ruku prekriženih na prsima, i samo kratko dobacila: “Pusti je, mama, ima puno zadaće.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Oduvijek sam bila tu za svoju obitelj. Kad je Jasmina prije petnaest godina došla u našu kuću kao mlada snaha, osjećala se izgubljeno u Sarajevu. Pomagala sam joj oko svega – od kuhanja do brige za djecu. Bila sam rame za plakanje kad je moj sin Emir kasnio s posla ili kad su računi stizali jedan za drugim. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat, osim malo ljubavi i poštovanja.
Zato me boljelo što se Lejla, moja mezimica, odjednom povukla. Prije smo zajedno pravile hurmašice i smijale se dok bi brašno letjelo po cijeloj kuhinji. Sada bi samo promrmljala “dobro sam” i nestala u svojoj sobi. Emir je bio previše zauzet poslom da bi primijetio išta, a Jasmina je svaki moj pokušaj razgovora odbijala riječima: “To su godine, mama. Sve djevojčice prolaze kroz to.”
Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu. Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare fotografije. Na jednoj smo Lejla i ja na moru u Makarskoj, smijemo se i držimo za ruke. Suze su mi navrle na oči. Što se dogodilo s nama?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Lejlom. “Hoćeš li sa mnom do tržnice?” pitala bih je, ali ona bi samo slegnula ramenima i rekla: “Ne mogu, imam online nastavu.”
Jednog popodneva čula sam kako Jasmina na telefonu šapće: “Ne mogu više s njom, stalno nešto pita i gura nos gdje ne treba.” Znala sam da govori o meni. Srce mi se steglo. Zar sam postala teret?
Odlučila sam razgovarati s Emirom. “Sine, jesi li primijetio da se Lejla promijenila?”
Emir je uzdahnuo: “Mama, pusti dijete na miru. Ima svoje probleme, škola je teška, znaš kakva su danas djeca.”
Ali nisam mogla odustati. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Lejla je ušla u kuhinju. Pogledala me kratko i krenula prema frižideru.
“Lejla, molim te… Reci mi što nije u redu.”
Stala je, okrenula se prema meni i tiho rekla: “Nije ništa do tebe, nene.”
“Ali zašto me izbjegavaš? Prije smo bile nerazdvojne.”
Pogledala me suznih očiju: “Nisam htjela da se brineš. Svi se svađate zbog mene.”
U tom trenutku Jasmina je ušla u kuhinju i oštro rekla: “Lejla, idi u sobu!”
Lejla je pobjegla, a ja sam ostala sama s Jasminom.
“Zašto mi ne kažeš što se događa?” upitala sam je.
Jasmina je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Lejla ima problema u školi. Djeca je zadirkuju jer živi s bakom i djedom. Kažu joj da nije normalna što nema svoju sobu kao ostali.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Zašto mi to niste rekli?”
“Nismo htjeli da se osjećaš krivom. Znaš kakva su djeca danas… okrutna.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam učinila za ovu obitelj i pitala se jesam li pogriješila što sam toliko bila uključena u njihove živote.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Lejlom nasamo.
“Lejla, znaš li koliko te volim?”
Kimnula je glavom.
“Nije važno gdje živiš ni s kim dijeliš sobu. Važno je da imaš ljude koji te vole.”
Pogledala me kroz suze: “Ali oni mi se smiju…”
Prigrlila sam je najjače što sam mogla.
“Znaš, ni meni nije uvijek bilo lako. Kad sam došla iz Mostara u Sarajevo nakon rata, osjećala sam se izgubljeno. Ali obitelj mi je bila sve.”
Lejla me pogledala kao da me prvi put vidi.
“Hoćeš li mi pomoći napraviti hurmašice za razred?” upitala me tiho.
Osmijeh mi je preplavio lice.
“Hoću, dušo moja.”
Tog dana smo zajedno mijesile tijesto i pričale o svemu – o školi, prijateljima, strahovima. Osjetila sam da se nešto vratilo među nama.
Ali odnos sa Jasminom ostao je napet. Jednog dana dok smo pile kafu na balkonu, Jasmina je tiho rekla:
“Znaš… možda sam bila preoštra prema tebi. Samo… bojala sam se da ćeš previše utjecati na Lejlu.”
Pogledala sam je i rekla: “Samo želim najbolje za nju. I za vas.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.
Danas Lejla opet dolazi k meni po savjet i zajedno pravimo kolače za cijelu ulicu. Ali još uvijek me boli pitanje koje si svaku noć postavljam: Jesam li previše voljela? Može li ljubav bake biti teret ili spas? Što vi mislite?