Kad tišina vrišti: Nestanak mog sina

“Gdje je moj sin?!” povikala sam, glasom koji je odjekivao kroz prazne zidove našeg stana u Novom Zagrebu. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa. Na vratima je stajala djevojka koju nikad prije nisam vidjela – visoka, tamne kose, s očima punim suza i straha. “Ja sam Lejla… Dino mi je rekao da mogu doći ako mu se nešto dogodi. Nije mi se javio već tri dana.”

Dino, moj sin. Moj ponos i moja bol. Otkako je otišao studirati u Sarajevo, rijetko smo razgovarali, ali uvijek sam znala gdje je i što radi. Ili sam barem tako mislila. Lejla je stajala na pragu, držeći njegovu staru jaknu, onu koju sam mu kupila kad je prvi put pao snijeg u Sarajevu. “Molim vas, gospođo Ivana, recite mi da znate gdje je.”

U tom trenutku, sve što sam znala o svom sinu počelo se raspadati. Suprug Zoran je sjedio za stolom, šutio i gledao kroz prozor kao da će mu odgovor pasti s neba. “Možda je samo otišao na vikend negdje… Znaš kakvi su mladi,” promrmljao je, ali ni sam nije vjerovao u to.

Lejla je ostala kod nas te noći. Nisam mogla spavati; svaka sjena na zidu podsjećala me na Dinu. Sjećanja su navirala – njegov prvi dan škole, smijeh dok smo zajedno gledali Dinamo na Maksimiru, svađe oko sitnica koje sada izgledaju smiješno nevažno. Ujutro sam nazvala policiju. “Gospođo Ivana, punoljetan je. Možda se samo želi malo maknuti od svega,” rekli su mi službenim glasom. Ali ja sam znala – nešto nije u redu.

Dani su prolazili u magli. Lejla i ja smo zajedno pretraživale njegove društvene mreže, zvale prijatelje, išle do studentskog doma u Sarajevu. Njegov cimer Emir slegnuo je ramenima: “Ma Dino je uvijek bio povučen zadnjih mjeseci… Nije puno pričao ni o čemu.” Kad sam ga pitala zna li nešto više, izbjegavao mi je pogled.

Zoran je sve više šutio. Počeo se vraćati kasno s posla, mirisao na rakiju i cigarete. Jedne večeri sam ga suočila: “Zar te nije briga gdje nam je sin?” Pogledao me umorno: “Ivana, ne mogu više… Možda smo ga previše pritiskali. Možda smo ga izgubili još prije nego što je nestao.”

Lejla mi je priznala da Dino zadnjih mjeseci nije bio dobro. “Bio je stalno pod stresom zbog fakulteta i novca… Rekao mi je da ima osjećaj da nikome nije dovoljno dobar.” Suze su joj klizile niz lice dok mi je pružala njegovu bilježnicu punu crteža i pjesama koje nikad nisam vidjela.

Jednog dana stigla je poruka s nepoznatog broja: “Pustite ga da diše.” Ruke su mi se sledile. Pokazala sam poruku policiji, ali rekli su da to može biti samo loša šala. No meni nije bilo do šale.

Počela sam sumnjati u sve oko sebe – u Zorana, u njegove prijatelje iz mladosti koji su često dolazili kod nas na karte i pivo, čak i u Lejlu koja je odjednom znala previše detalja o našem životu. Jedne noći čula sam Zorana kako razgovara na telefon: “Ne smijemo joj reći istinu…” Utrčala sam u dnevni boravak: “Kome ne smijete reći istinu? Što krijete od mene?”

Zoran me pogledao kao stranca: “Ivana… Dino ima dugove. Kocka. Nisam ti htio reći jer sam mislio da ćemo to riješiti bez tebe.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj sin? Kocka? Kako to nisam primijetila?

Lejla mi je priznala još jednu stvar: “Dino se zadnjih tjedana bojao nekog čovjeka iz Sarajeva… Rekao mi je da mu duguje novac i da ga prate.” Policija opet nije mogla ništa bez dokaza.

Prolazili su mjeseci. Ljudi su počeli izbjegavati našu obitelj – susjedi su šaptali iza leđa, prijatelji prestali zvati. Zoran i ja smo se udaljili više nego ikad prije; svaka večera bila je tiha borba između nade i očaja.

Jednog jutra pronašla sam pismo ispod vrata: “Ne tražite ga više.” Slova su bila ispisana drhtavom rukom. Lejla je plakala cijelu noć; ja nisam imala više suza.

Ali nisam odustajala. Otišla sam u Sarajevo sama, tražila Dinu po ulicama, razgovarala s ljudima koje nikad prije nisam srela – prodavačima na Baščaršiji, vozačima tramvaja, čak i beskućnicima koji su spavali ispod mosta kod Skenderije. Svi su odmahnuli glavom – nitko nije vidio mog sina.

Vratila sam se kući slomljena. Zoran me dočekao na vratima: “Ivana… možda ga više nema.” Pogledala sam ga s mržnjom koju nisam znala da mogu osjećati prema čovjeku kojeg volim: “Ne smiješ ni pomisliti tako!”

Godina dana prošla je bez odgovora. Lejla se preselila kod svoje tetke u Tuzlu; povremeno mi piše poruke pune nade koju više ni sama ne osjeća. Zoran i ja živimo kao stranci pod istim krovom – dijelimo bol i tišinu koja vrišti između nas.

Ponekad sjedim sama u Dinovoj sobi, gledam njegove slike i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li trebala više razgovarati s njim? Jesam li trebala primijetiti znakove ranije? Ili smo svi previše zaokupljeni vlastitim brigama da bismo vidjeli kada netko koga volimo polako nestaje pred našim očima?

Možda nikad neću saznati što se dogodilo s mojim sinom. Ali jedno znam – tišina može biti glasnija od bilo kojeg vriska.

Ponekad se pitam: Koliko još majki sjedi noću budne, čekajući odgovor koji možda nikad neće doći? Što biste vi učinili na mom mjestu?