Kad učionica postane bojište: Moja borba za glas i istinu

“Ne mogu više, stvarno ne mogu…” šapnuo sam sebi dok su mi ruke drhtale ispod klupe. Zrak u učionici bio je težak, a glasovi mojih razrednih kolega sve su više podsjećali na jato vrana koje se sprema na plijen. Gospođa Kovačević, stroga i uvijek hladna, prelazila je pogledom po razredu kao da traži žrtvu. “Dario, jesi li ti spreman odgovarati?” upitala je, a meni se srce spustilo u pete.

“Nisam dobro… mogu li izaći van na zrak?” prošaptao sam, ali ona je samo odmahnula rukom. “Svi smo mi umorni, Dario. Sjedi i slušaj kao i ostali.” Osjetio sam kako mi se znoj cijedi niz leđa, a slova u udžbeniku pretvaraju u mrlje. Pogledi su mi bježali, a u glavi mi je bubnjalo. Znao sam da nešto nije u redu sa mnom, ali nisam imao snage viknuti. Samo sam želio nestati.

Odjednom, sve je postalo crno. Srušio sam se na pod, a zadnje što sam čuo bio je smijeh nekih učenika i šapat: “Opet on glumi…”

Probudio sam se u školskom hodniku, dok su iznad mene stajali školska medicinska sestra i pedagoginja. “Dario, jesi li dobro?” pitala je sestra nježno. Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao da sam izdan od svih – od nastavnice koja me ignorirala, od prijatelja koji su se smijali, od škole koja je šutjela.

Kad sam došao kući, otac me dočekao zabrinutog lica. “Što se dogodilo? Zvali su me iz škole da si pao u nesvijest!”

“Nisam mogao disati… molio sam nastavnicu da izađem van, ali nije mi dala…” glas mi je zadrhtao. Otac je stisnuo šake. “Ovo nije prvi put da te ignoriraju! Sjećaš se prošlog mjeseca kad si imao napad panike? Ni tada nisu reagirali kako treba!”

Majka je šutjela, gledala me s tugom u očima. “Možda pretjeruješ… možda si samo umoran od škole,” pokušala je ublažiti situaciju, ali otac nije popuštao.

Sutradan je otac došao sa mnom u školu. U uredu ravnateljice sjedili smo nas troje – ja, otac i ravnateljica Marija Perić. “Vaš sin često ima ovakve epizode,” rekla je ravnateljica hladno. “Naši nastavnici rade najbolje što mogu.”

Otac je podigao glas: “Najbolje što mogu? Moj sin vas moli za pomoć i vi ga ignorirate! Što bi bilo da mu se nešto ozbiljno dogodilo? Tko bi tada bio odgovoran?”

Ravnateljica je slegnula ramenima. “Imamo pravila. Ne možemo svakome dopuštati da izlazi kad poželi.”

Osjetio sam kako me srce ponovno steže. Nisam mogao vjerovati da im je važnije pravilo nego moje zdravlje.

Nakon tog sastanka ništa se nije promijenilo. U školi su me gledali kao problematičnog učenika koji stalno traži pažnju. Djeca su počela izbjegavati razgovor sa mnom – nitko nije želio biti prijatelj s onim koji stalno pada u nesvijest ili ima napade panike.

Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao praznu bilježnicu, otac je sjeo pokraj mene. “Znaš, Dario… kad sam bio tvojih godina, moj otac nikad nije pitao kako sam. Samo bi rekao: ‘Muškarci ne plaču.’ Ali ja ne želim biti takav otac. Želim da znaš da te čujem i da ću se boriti za tebe.”

Suza mi je skliznula niz obraz. “Tata, bojim se svaki put kad moram u školu… Ne želim više tamo ići.”

Otac me zagrlio čvrsto. “Ne moraš biti hrabar za druge – budi hrabar za sebe. Ako škola neće pomoći, mi ćemo pronaći način.”

Počeli smo zajedno odlaziti kod školskog psihologa, ali ni tamo nisam osjećao razumijevanje. Psihologinja Jasmina često bi samo zapisivala nešto u bilježnicu i govorila: “Moraš naučiti kontrolirati svoje emocije.” Nitko nije pitao zašto se tako osjećam ili što se događa u razredu.

Jednog dana, dok sam sjedio na klupi ispred škole, prišao mi je Adnan iz mog razreda. “Hej Dario… izvini što smo se smijali onaj dan. Nisam znao da ti je stvarno loše.” Pogledao me iskreno i pružio ruku.

“Nije lako kad te svi gledaju kao čudaka,” odgovorio sam tiho.

Adnan je sjeo pored mene. “I meni je nekad teško kod kuće… Stari mi viče zbog ocjena, mama stalno plače… Ali nikome ne govorim o tome. Možda bismo trebali više pričati jedni s drugima, a manje suditi.” Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da nisam potpuno sam.

Ipak, problemi nisu nestali preko noći. Nastavnica Kovačević nastavila me ignorirati na satovima, a škola je i dalje šutjela o svemu što se događalo iza zatvorenih vrata učionice.

Otac je pokrenuo razgovor s drugim roditeljima – ispostavilo se da nisam jedini koji ima ovakve probleme. Djeca su šutjela iz straha od ismijavanja ili kazne, roditelji nisu znali kome vjerovati, a škola je štitila svoj ugled više nego nas.

Na kraju školske godine odlučili smo promijeniti školu. Bio sam preplašen i tužan zbog svega što ostavljam iza sebe, ali i zahvalan što imam obitelj koja me podržava.

Danas još uvijek osjećam posljedice svega što se dogodilo – povremeno me uhvati strah kad čujem školsko zvono ili kad vidim bijelu ploču. Ali znam da nisam kriv što sam tražio pomoć.

Pitam vas: Koliko još djece mora šutjeti i patiti dok odrasli okreću glavu? Hoćemo li ikada naučiti slušati jedni druge prije nego što bude prekasno?