Kad učionica postane bojno polje: Priča o Emiru, njegovom ocu i šutnji koja boli
“Molim vas, mogu li izaći na zrak? Ne osjećam se dobro…” glas mi je drhtao dok sam gledao u gospodina Perića. Ruke su mi bile hladne, a pred očima su mi titrale crne točke. Znao sam što slijedi – otac me naučio kako da prepoznam znakove prije nego što izgubim svijest. Ali gospodin Perić je samo odmahnuo rukom.
“Emire, prestani izmišljati. Opet tražiš izgovor da ne pišeš test. Sjedni i radi!”
Osjetio sam kako mi se srce steže. Pogledao sam Lejlu, koja je sjedila do mene. Njene oči su bile pune straha. “Učitelju, stvarno mu nije dobro…” pokušala je pomoći.
“Lejla, ne miješaj se! Svi ste vi isti – čim treba raditi, nekome je loše!”
Nisam više mogao govoriti. Sve je postalo mutno. Sjećam se samo zvuka udarca kad sam pao s klupe. Glava mi je pukla o pod, a oko mene su djeca vrištala. Sljedeće čega se sjećam bio je miris bolnice i glas mog oca.
“Emire! Sine! Jesi li dobro?”
Otvorio sam oči i vidio njegov zabrinut pogled. Držao me za ruku kao da me nikad više neće pustiti.
“Tata… pokušao sam mu reći… Nisam mogao…”
Otac je stisnuo zube. Znao sam taj pogled – onaj kad ga nešto boli više nego što može podnijeti.
Kasnije, dok smo sjedili u bolničkoj čekaonici, došla je mama. Plakala je tiho, brišući suze maramicom.
“Zašto te nisu pustili van? Zašto nisi napravio ono što smo vježbali kod kuće?”
Pogledao sam u pod. “Nisam smio ustati. Učitelj je rekao da izmišljam…”
Otac je ustao naglo, stolica je zaškripala. “To neće tako proći!”
Sutradan smo svi troje otišli u školu. Hodnici su mirisali na kredom prašnjave ploče i staru linoleumsku podlogu. U zbornici su sjedili ravnateljica, učitelj Perić i pedagoginja.
Otac je govorio mirno, ali svaka riječ bila je kao udarac:
“Moj sin ima medicinsku dijagnozu. Upozorili smo školu. Naučio sam ga kako da reagira kad osjeti slabost – ali vi ste mu zabranili da izađe iz učionice. Danas je mogao ozbiljno nastradati! Tko će preuzeti odgovornost?”
Učitelj Perić je gledao kroz prozor, izbjegavajući pogled.
“Gospodine Adnane, žao nam je zbog incidenta… Ali znate kakva su djeca danas – često traže izgovore…”
Mama je tiho jecala. “Moj Emir nikad ne laže o zdravlju!”
Ravnateljica je pokušala smiriti situaciju: “Možda je došlo do nesporazuma… Gospodine Periću?”
Učitelj je napokon progovorio: “Nisam mislio da je ozbiljno. Djeca često glume…”
Otac je tada izgubio kontrolu:
“Glume?! Da ste vi otac koji svako jutro gleda svoje dijete kako se bori s nesvjesticom, ne biste tako govorili! Da ste vi taj koji svaku noć provjerava diše li mu sin normalno, ne biste sumnjali! Vi ste učitelj – vaše riječi mogu spasiti ili uništiti dijete!”
Tišina. Samo se čulo maminu tiho disanje i moje srce koje lupa kao ludo.
Nakon toga dani su prolazili sporo. Djeca su me gledala drugačije – neki sažaljivo, neki s podsmijehom. Lejla me jedina pitala kako sam.
“Znaš, svi pričaju da si pao jer si bio preplašen testom… Ali ja znam da nije tako. Vidjela sam ti lice prije nego što si pao. Nisi glumio.”
Zahvalio sam joj šaptom.
Kod kuće su roditelji šutjeli za stolom. Otac je stalno zvao školu, tražio sastanke, pisao žalbe. Mama je postala nervozna, bojala se da će me obilježiti kao problematičnog.
Jedne večeri čuo sam ih kako se svađaju u kuhinji:
“Adnane, pusti više tu školu! Nećeš ništa promijeniti! Samo će Emiru biti gore!”
“Ne mogu šutjeti! Ako sada ne reagiramo, što će biti s drugom djecom? Koliko ih još mora pasti da bi netko povjerovao?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam ležao budan.
Sljedećih tjedana škola je organizirala radionicu o zdravstvenim problemima djece. Učitelj Perić više nije bio isti – postao je povučen, izbjegavao me pogledati u oči.
Jednog dana zaustavio me na hodniku:
“Emire… Žao mi je zbog onog dana. Nisam trebao sumnjati u tebe. Nadam se da ćeš mi oprostiti.”
Nisam znao što reći. Samo sam kimnuo glavom i otišao dalje.
Ali povjerenje više nije bilo isto – ni prema njemu, ni prema školi.
Danas se pitam: koliko još djece šuti jer ih odrasli ne slušaju? Koliko puta moramo pasti da bi nas netko ozbiljno shvatio?