Kada obitelj postane bojište: Istina iza laži moje tetke
“Jelena, znaš li ti što se priča po selu o vama?” – glas moje tetke Ljiljane parao je tišinu mog stana u Zagrebu. Držala sam mobitel kao da je vruć krumpir, srce mi je lupalo. “Kažu da ste se obogatili, a ni kune ne šaljete baki. Sram vas bilo!”
Nisam mogla vjerovati. Prije samo mjesec dana, moj muž Dario i ja kupili smo mali stan, nakon godina podstanarstva i štednje. Nismo imali luksuz, ali imali smo mir. Ili sam barem tako mislila. Tetka Ljiljana, sestra mog pokojnog oca, uvijek je bila glasna, uvijek je znala sve o svima. Ali ovo… Ovo je bilo previše.
“Tetka, znaš da šaljemo baki svaki mjesec. I ti si dobila novac kad ti je trebalo za lijekove. Zašto pričaš takve stvari?” – glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati slabost. S druge strane tišina, pa onda hladan smijeh.
“Ma nemoj, svi znamo da ste vi sad veliki gospodari. Samo gledate sebe. Sramota!”
Prekinula je. Ostala sam sjediti na kauču, gledajući u prazno. Dario je došao iz kuhinje, noseći dvije šalice kave. “Opet Ljiljana? Što sad izmišlja?”
“Kaže da smo pohlepni. Da ne pomažemo baki. Da smo zaboravili na obitelj.”
Dario je sjeo do mene i uhvatio me za ruku. “Znaš da to nije istina. I baka zna. Ali ljudi vole pričati.”
Ali nije bilo tako jednostavno. U malom mjestu kod Bjelovara, gdje sam odrasla, riječ se brzo širi. Uskoro su me zvali rođaci iz Bosne, iz Tuzle, pitajući zašto sam se “promijenila”. Moja sestra Ana, koja je ostala u selu, javila mi se uplakana.
“Jelena, ljudi me gledaju kao da sam ukrala nešto. Tetka je svima ispričala da si joj zabranila dolaziti baki. Da si rekla da je ona teret.”
“To nije istina! Nikad to ne bih rekla!”
“Znam, ali ljudi vjeruju njoj. Ona je starija, ima autoritet. Ja više ne mogu ovako, Jelena. Svi nas ogovaraju.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. Ne prema tetki, nego prema nemoći. Kako dokazati istinu kad laž ima krila, a istina hoda polako?
Pokušala sam razgovarati s bakom. Zvala sam je, ali ona je bila zbunjena, umorna. “Ma, dijete, ne slušaj ti njih. Ja znam tko mi šalje novac i tko me voli. Ali Ljiljana je sama, pa joj treba pažnja.”
Ali šteta je već bila učinjena. Na sljedećem obiteljskom okupljanju, za Uskrs, nitko nije htio sjesti do mene. Moja rodica Mirela okrenula je glavu kad sam joj pružila kolač. Stric Zoran je samo promrmljao “Eto, došla gospođa iz Zagreba”.
Dario je šapnuo: “Idemo kući. Ovo nema smisla.”
Ali nisam htjela otići. Nisam htjela da me laž istjera iz vlastite obitelji. Ustala sam i glasno rekla:
“Ako netko ima nešto za reći, neka kaže sada. Nisam ukrala, nisam zaboravila nikoga. Sve što imam, stekla sam radom. Ako je to grijeh, recite mi u lice!”
Tišina. Samo tetka Ljiljana, s osmijehom, rekla: “Nema potrebe za dramom. Samo kažem što ljudi pričaju.”
Te noći nisam spavala. Dario je pokušavao utješiti me, ali osjećala sam se izdano. Ne zbog novca, nego zbog toga što su ljudi koje volim povjerovali u najgore o meni.
Godine su prolazile. Ana se udala i odselila u Sarajevo. Baka je umrla, a na sprovodu su svi plakali, ali nitko nije prišao meni. Tetka Ljiljana je stajala uz grob, držeći govor o “obiteljskoj slozi”. Skamenila sam se od boli i srama.
Nakon sprovoda, pokušala sam još jednom razgovarati s tetkom.
“Zašto si to napravila? Zašto si nas okrenula jedne protiv drugih?”
Pogledala me hladno. “Ti si otišla. Ti si izabrala svoj život. Ja sam ostala ovdje, s problemima, s majkom. Ti si imala sve. Ja ništa.”
Tada sam shvatila – nije riječ o novcu, nego o zavisti, o osjećaju da je netko ostao po strani. Ali šteta je bila nepovratna.
Danas, kad sjedim u svom stanu, gledam slike iz djetinjstva i pitam se – vrijedi li uspjeh ako ga nemaš s kim podijeliti? Je li obitelj stvarno najvažnija, ili je to samo lijepa priča za praznike? Što vi mislite – može li se oprostiti takva izdaja, ili neke rane nikad ne zarastu?